Društvo

Dimnjačar, odžačar ili špacakomin, kako god da nazovemo ovaj danas zaboravljeni zanat, vrijedan je poštovanja. Radi se o opasnom poslu, jer su ti ljudi više na krovu, nego na tlu.

Novljanin, Zoran Zoro Martinetti, jedini je dimnjačar u svom gradu, ali i u Boki Kotorskoj. Više od pola vijeka je član grupe „Egzodusi“, a desetak godina svirao je i u Gradskoj muzici Herceg Novi.  

Interesovanje za ovaj posao, kaže za današnje izdanje emisije „Nedjeljni razgovor“, došlo je nakon smrti dimnjačara, Rudija Njunja Karudžića, iz Herceg Novog.

“Sklon sam da radim mnoge poslove, a izvjesno vrijeme radio sam limariju sa rođakom i peo se po krovovima. Kada sam čuo da nas je poznati dimnjačar Njunjo napustio,  odlučio sam da nastavim gdje je on stao i tako je sve počelo”, priča nam Martinetti.

Prvi put je očistio dimnjak na jednoj staroj kući u Herceg Novom.

„To je za mene bilo nezaboravno iskustvo. Ne samo zato što je bilo prvo, već i zato što sam tom prilikom zbog nakupljenog katrana, a i mog tadašnjeg neiskustva, dodatno pogoršao stvar i začepio dimnjak. Na sreću, sve se dobro završilo, ali uz duplo više posla”, prisjeća se Martinetti.

Najteže do sada mu je, kako navodi, palo čišćenje dimnjaka u Risnu.

“To je bio prije petnaestak godina. Morao sam se popeti sa jednog balkona na drugi, potom na više krovova zaredom, a cigle su bile stare, lomljive. Na starim kućama postoje kanalice koje malter više ne drži i začas možete završiti na tlu. Bilo je veoma izazovno, jedva sam završio posao”, ispričao je Martinetti.  

Osim sposobnosti rada na visini, važno je, kaže, imati i odgovarajuću opremu. Naš sagovornik ima savremene alatke, pa mu je tako posao znatno olakšan i „prizemljen“.

“Savremene, rotacione sajle nabavio sam iz Njemačke i Italije. Na njih često zakačim kameru koju priključim preko telefona na wi fi kako bih provjerio stanje dimnjaka, odnosno u kojoj mjeri je začepljen. Imam i pomoćna ogledala, sa jakim baterijama. Sve mi to pomaže da ne moram baš uvijek da se penjem, već mogu i sa zemlje da odradim jedan dio posla. Međutim, ako je H dimnjak u pitanju, onda je penjanje na krov neizbježno”, objašnjava nam Martinetti.

Rizično je, ističe, da ljudi sami čiste dimnjak i tada je njegov posao najteži.

“Nedavno sam u Bijeloj imao slučaj da je čovjek sa tegom sam pokušao da očisti dimnjak i napravio je više štete nego koristi. Iznutra je bilo toliko začepljeno od gareži da smo spoljašnji zid najprije morali da štemamo, kako bismo otvorili rupu i kroz nju izvukli sav sadržaj”, prisjeća se Martinetti.  

U gradovima se obično otpad izgaranja, odnosno čađ, nakuplja na zidovima dimnjaka, a ponekad je i ptičje gnijezo uzrok začepljenja. Martinetti nam otkriva da je najneobičnija stvar koju je do sada pronašao u dimnjacima bilo gnijezdo stršljenja, dugačko četiri metra.

“To se dogodilo u jednoj kući u Kamenarima koja se nalazi u neposrednoj blizini šume. Stršljeni su napravili saće koje je bilo toliko veliko, da me onemogućilo da posao odradim do kraja”, rekao je Martinetti, dodavši da je kontrolni pregled i čišćenje dimnjaka preporučljivo raditi u proljeće i ljeto, odnosno van sezone grijanja.

“Postoje ljudi koji su preventivni po tom pitanju, ali danas je  više onih koji čekaju zadnji momenat da reaguju. Tada je moj posao znatno složeniji. Nedopustivo je u šporetu spaljivati  mokro drvo, kao i plastificirani papir, karton i plastiku. Na taj način se proizvodi velika količina štetnih emisija plinova i ugrožava životna sredina. Posebno je bitno voditi računa o cugovima na šporetu. Onaj dio prema sulundaru koji se otvara i zatvara naše žene obično priguše kako bi vatra bila uvijek istog intenziteta, što je pogrešno. Upravo zbog nedostatka vazduha u šporetu se i dešavaju sve nevolje”, napominje Martinetti. 

Često ga nasmiju Rusi i Riskinje kojima čisti dimnjake, jer nakon obavljenog posla žele da ga, za sreću, povuku za nos.

Prema njegovim riječima, najprestižnija škola za dimnjačare postoji u jednoj od najrazvijenijih regija Italije-Pijemont, odakle su i njegovi preci.

“Imao sam priliku da posjetim ovu školu i bio sam oduševljen njihovim načinom rada. Tamo dimnjačarski zanat izučavaju i žene”, poručio je Martinetti.   

Svaki izlazak na krov svojevremeno je dokumentovao i sakupio više od 700 fotografija. Njih 50 izdvojio je za izložbu, simbolično nazvanu „Krovovi“, koja je upriličena u Herceg Novom 2016. godine.

Tekst: Sanja Čavor

Foto: privatna arhiva