Društvo

Humoristička priredba PRIČE I PJESME Zorana Kesića, izvedena je proteklog vikenda na Velikoj sceni Kulturnog centra “Nikola Đurković”. Neko ko već godinama na poseban način oblikuje našu stvarnost, te kroz humor i satiru osvjetljava apsurde društva, a istovremeno nas tjera da se smijemo i dobro promislimo o svemu što se dešava, majstor riječi, vrhunski satiričar, voditelj kultne emisije “24 minuta sa Zoranom Kesićem”, još jednom je pokazao zbog čega njegovi nastupi nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Za Radio Kotor kaže da za svaku priredbu priprema dio materijala adekvatan vremenu i gradu u kome nastupa. Na taj način se njegove priče i pjesme, svakim novim nastupom, proširuju i obogaćuju.

U nastavku prenosimo dio razgovora:

Vaš rad na televiziji, ali i na pozornici, postao je simbol za društveno-političku satiru u regionu. Ljudi Vas ne doživljavaju samo kao humoristu, već i kao nekoga ko kroz smijeh iznosi istinu o stvarima koje nas okružuju. Istinu koju je danas jako teško čuti, prvenstveno u medijima. Svakako da je Vaš rad osvojio publiku širom regiona. I dug ste put prešli, od reportera i novinara B92, voditelja “Ozbiljnih vesti”, “Dezinformatora”, “Fajront republike”... Ja bih pitala kako birate teme koje obrađujete, a negdje se samo nameće da je današnja društveno-politička zbilja zaista jedna pozornica sama za sebe. Uz malo ili više kreativnosti, priče se takoreći pišu same za sebe.

Šta mislite da je ključ uspjeha emisije, koja se često bavi i teškim društvenim temama, a pritom ostaje humoristična?

Mislim da je ključ uspjeha naše emisije istina. Smatram da je istina najvažniji zadatak novinarstva. Dakle informacija, a informacija očekujemo da je istinita. Ako postavimo stvari na taj način, mi ne radimo ništa drugo nego što govorimo istinu. Staro je novinarsko pravilo da su činjenice svetinja, a da je komentar slobodan. Ta opcija da je komentar slobodan nama omogućava da na satiričan način govorimo svoje mišljenje o činjenicama. Mi ne izvrćemo činjenice. Prikazujemo ono što se desilo, nešto što je neko zaista rekao, zaista učinio i onda ih komentarišemo na naš način. To jeste naš subjektivan pristup i ne navodim da smo mi objektivni. Apsolutno je naša emisija jedna televizijska kolumna.

Naša emisija je naš sud o nekim događajima i mislim da se gledaocima sviđa zato što prepoznaju da smo u tome iskreni, da zaista mislimo ono što govorimo. Pa makar bili i u krivu, mi smo pogriješili ako smo loše procijenili. Istinitost i iskrenost uvijena našim humorom, mislim da je ono što se najviše publici sviđa.

Svjedoci smo da humor i satira mogu biti alat za promjenu društvene svijesti. Da li stičete utisak da svojim radom utičete na publiku? I koje društvene teme smatrate najvažnijim za humor i satiru u regionu danas?

Meni su najvažnije možda neke tabu teme. Dakle, teme o kojima možda nije zgodno govoriti, teme koje se govore u pola glasa, za koje bi neko rekao: “Pa bolje nemoj, nezgodno je” ili “Znaš, neko će da ti zamjeri” ili “Naljutiće ti se određeni sloj stanovništva zbog toga što govoriš”. To mi je najizazovnije, da govorim o onome za šta ljudi misle da ne bi trebalo da se kaže. Pritom ja govorim istinu. Ne plašim se ničeg jer govorim samo ono što mislim.

U tom smislu su najzahvalnije teme nacionalizma, neupitne vlasti. To je slučaj kod nas u Srbiji da imamo jednu apsolutističku vlast i onda je zabavno ruinirati laž na kojoj počiva jedna vlast, uočavajući primjere te laži i sprdajući se sa tim. To utiče na ljude, koji vidim da i sami počinju da se šale, da imaju divne, vrlo duhovite, živopisne transparentne. Konkretno sada studenti u Srbiji su bukvalno na nivou naše emisije. Ja vidim na ulicama hiljade mladih koji bi mogli da budu scenaristi naše emisije sa svojim idejama.

Stiče utisak da je velika cenzura na djelu u susjednoj Srbiji? I s tim u vezi, s obzirom da satira i humor u Vašoj emisiji često pogađaju političku scenu, mislite li da su gledaoci postali skloniji traženju istine u humoru nego u vijestima, dakle u klasičnom novinarstvu? A stiče se utisak da ljudi, zbog politizacije medija, gube poverenje u novinare?

Mislim da je povjerenje građana u Srbiji u medije vrlo upitno zato što je na sceni jedna brutalna sistematska manipulacija istine. Mi imamo nekoliko televizija sa nacionalnom frekevencijom koje su uglavnom u službi održavanja na vlasti jednog čovjeka. Tu su tabloidi koji su zaista gnusne novine koje targetiraju, razapinju nepodobne koje bukvalno ne prežu ni od čega, kojima je laž srednje ime. Mene to kao građanina užasava i otuda mislim da ste upravu da građani lakše percipiraju humorističku informaciju ili koja barem ima dozu satire, jer i sami često kao lijek među sobom pričaju viceve o onome što ih pritiska. Dakle, mi javno pričamo viceve o onome što nas sve kao građane pritiska i možda je to ljudima onda neko olakšanje. Kada se ti nasmiješ nečemu, ti skidaš teg. To više nije toliko strašno, nedodirljivo kada dozvoliš sebi da se narugaš i nasmiješ nečemu. To je ono što mi činimo. Ali opet ponavljam, suština naše emisije ako je nekada i bio humor, to nažalost odavno više nije. To je danas jedna društveno-politička kritika obavijena satirom.

Vaša humoristička priredba PRIČE I PJESME kombinuje elemente stendap komedije, pozorišta, improvizacije, kabaretskog programa sa izvođenjem songova i interakcije sa publikom. Pretpostavljam da je jednako važno da publika bude nasmijana, ali istovremno da sa sobom ponese neku snažnu poruku koja će je navesti na razmišljanje.

Ova priredba je meni paralelno sa emisijom nešto što jako volim da radim. Drugačija od emisije jer ovdje imam publiku, što na snimanju emisije nemam. Na sceni sam i ta moja potreba da budem performer pred publikom se zadovoljava na priredbama i ja ih stalno mijenjam, nijedna nije ista. Imam određeni dio priče i pjesama koje stalno ponavljam ali konstantno unosim neke nove. Evo recimo u Kotoru imam neke priče koje nigdje drugo ne pričam. Pa ja nigdje ne pričam kada sam bio u Kotoru na maskenbalu lampa i pjesmu “Đe da se utaknem”. Ta priča nema mnogo smisla kada nastupam recimo u Sarajevu, ili Beogradu, Beču, Kopenhagenu. Meni je uživanje da napišem priče koje su samo vezane za Kotor ili za Sarajevo. Tako da moja priredba varira od mjesta, vremena i od nekog mog raspoloženja.

Vi ste čest i rado viđen gost u Kotoru. Već smo imali priliku da gledamo Vaš nastup, učestvovali ste na CIM Forumu, takođe i na festivalu humora i satire “Smijehom u srijedu”. Kada su u pitanju anegdote, ostala mi je u lijepom sjećanju sa sa kotorskih fešti i spontane maske “Đe da se utaknem” iz koje je nastala i jedna numera na CIM Forumu sa Deddom iz Who see klape, koju ste i pomenuli.

To je jedna od lijepih anegdota. Ta pjesma je bazirana na istinitim događajima. Bio sam tada mlad, imao sam dvadesetak godina. Sa društvom sa ljetovao na Rosama i onda bismo dolazili u Kotor kada su maškare i maskirali se. Stvarno sam bio lampa sa misijom “đe da se utaknem”. I to je ostvarilo velike simpatije kod ljudi, pogotovo djevojaka koje sam pitao: “Đe da se utaknem”. Snimali smo, imao sam to i zabilježeno. To je jedna od blesavosti za koje Kotor ima razumijevanja i Kotor je pun raznih živopisnih, duhovitih ljudi. Ova atmosfera je meni bliska i nikad nisam došao u Kotor, a da se nisam lijepo proveo.

Više puta ste pričali u medijima o javnom životu i tome kako utiče na Vas, u smislu, očekivanja od publike. Većina Vas je navikla na popularnost, to je jasno. Ali šta je sa onom negativnom, drugom stranom medalje, neprijatnim situacijama, ružnim naslovima i komentarima u još ružnijim novinama. Da li je ona situacija iz Vašeg nastupa “Udah, izdah”, a psovke svakako nećemo pominjati i govor mržnje, autentična, koliko je to sastavni dio Vašeg života, odnosno koliko Vam se to dešava? Udah izdah često je potreban svakodnevno u našem društvu. Postoje li neke svjetle tačke?

Te prijetnje i mržnja su nešto što nas prati evo već 10 godina, koliko traje ova emisija, najviše mene kao najistaknutijeg. Sa komplimetima, ljubavlju i obožavanjem koje dobijam, takođe dobijam i čašu žuči. Jer čaša meda ište čašu žuči, smiješane najlakše se piju, pisao je Njegoš. Ta čaša žuči je nešto na šta sam navikao. Teško je reći oguglao. Često uđem u polemiku sa tim ljudima sa jednog sociološkog, psihološkog aspekta i često se oni mijenjaju. Oni kažu: “Izvini, volio bih da te ugostim, poštujem te nego sam bio nešto nervozan...” Tako da ponekad dođemo u tim prepiskama od prijetnje smrću do toga da neko hoće da me ugosti u svojoj kući i da mi napravi ručak. Volio bih nekad zaista da objavim te prepiske koje dosta govore o modusima kako je lako nekoga natjerati da mrzi, i koliko taj neko zapravo uopšte nije sklon mržnji nego samo ne razmišlja dovoljno, površan je. I kada bih želio da manipulišem ljudima, koliko bi lako bilo da ih natjeram da nekoga mrze.

U vremenu kada nas svakodnevne vijesti često obeshrabruju, tište, donose dominantno negativnu emociju, Zoran Kesić nas podsjeća koliko je važno sačuvati humor, zdrav razum i sposobnost da se nasmijemo društvenim aspurdima, istovremeno tjerajući nas da razmišljamo o društveno-političkoj zbilji, da budemo aktivni sudionici zajednice.

Opširnije sa Kesićem u emisiji “Katareo” nakon novogodišnjih praznika.

Tekst: Irena Mačić Đurić

Foto: Radio Kotor