Društvo

Pedagoškinja Natalija Vukčević iz Podgorice, jedna od 22 saradnika u socijalnoj inkluziji romske i egipćanske populacije u oblasti obrazovanja u Crnoj Gori, bila je gošća emisije “Multikultura” Radio Kotora.

Dobitnica je i nagrade za volonterizam u 2021. godini. Do sada je realizovala više od 500 donacija za vrijeme trajanja epidemije korona virusa na teritoriji Crne Gore.

U nastavku pročitajte intervju koji je zabilježila Sanja Čavor.

Volontirate od  2011. godine? Kako je sve počelo?

Preko Filozofskog fakulteta u Nikšiću od 2011. godine sam volontirala na Vrela Ribničkim u kampu Konik kao vaspitačica-učiteljica za romske učenike. Tada su djeca živjela u barakama i škola koja se tamo nalazila prije programa inkluzije bila je kombinacija baraka i tzv. kontenjera. Volonteri sa Filozofskog fakulteta su dolazili da pomognu djeci u savladavanju školskog gradiva, pomognu im u prevazilaženju prepreka pri učenju i razbijanju jezičkih barijera, kao i razbijanju predrasuda i stereotipa koji prate Rome. Kroz deset godina volontiranja i rada u kampu Konik zajedno sa njegovim stanovnicima pomagala sam djeci, kao i tokom početka procesa inkluzije (upisivanje djece u sedam gradskih škola na teritoriji Podgorice-Romski Edukativni Fond REF), sve do preseljenja u stanove koje je finansirala Evropska Unija. Mogu Vam reći da je odziv na edukativne radionice opismenjavanja bio veliki, djeca su postizala male, ali značajne rezultate ako uzmemo u obzir kakve su živote vodili i u kakvim su uslovima živjeli.

Šta je u radu sa djecom romske i egipćanske populacije za Vas bilo najizazovnije?

Kroz igru i kreativnost su upijali znanja, počevši u toj improvizovanoj školi u Kampu do prelaska u osnovne škole na području Podgorice. Kroz upornost i angažovanost tadašnjeg REF-a (Romskog Edukativnog Fonda) u kojem sam i sama vremenom bila zaposlena, jedan od glavnih izazova je bilo suočavanje djece sa drugim ljudima koji ne žive u njihovom naselju, kao i prikupljanje odjeće, obuće i školskog pribora u želji da im bude ljepše i udobnije  na samom početku školovanja. Pamtim toliko lijepih stvari i kroz taj proces promjene njihovih života mijenjao se i moj, kao i pogledi na isti. Shvatila sam da je čovjeku malo podrške potrebno da bi život sagledavao u pozitivnijem smjeru. Malo poštovanja i razumijevanja različitosti čini život drugačijim, a probleme daleko manjim. U sklopu REF-a bila sam socijalna saradnica u inkluziji zadužena za medijaciju djece u više podgoričkih škola, ali nakon zatvaranja REF-a ponuđeno mi je da radim u Osnovnoj školi "Vuk Karadzic" u Podgorici. To je vrlo odgovoran i zahtjevan posao koji traži puno ljubavi, razumijevanja i posvećenosti. Trenutno ima šezdesetak romskih učenika u toj školi za koje sam zadužena. Socijalni saradnici u inkluziji / obrazovni medijatori su zapravo spona između romskih porodica i škole. REA porodicama i njihovoj djeci sam nešto kao socijalni radnik, dežurna učiteljica, pomažem i djeci i roditeljima sve sa ciljem da izgrade svoje svestrane ličnosti i školuju se, ulivajući im nadu u bolji život. Oduvijek imam razvijenu empatiju prema svojoj zajednici i želim da pomognem ljudima koji su u nevolji. Kao svaki potomak humanističke pedagogije, smisao mog rada jeste humanitarni rad, pomoć onima kojima je potrebna, razvoj međusobne empatije, želja za spoznajom dobra u ljudima, motivacija iz bezuslovne ljubavi, rad koji ne zahtijeva novčanu nadoknadu, već je podrška unesrećenima, uticaj na pozitivne promjene u društvu, kao i borba za ljudska i manjinska prava, prava djeteta.

Dobitnica ste nagrade za volonterizam za 2021. godinu koju dodjeljuje Asocijacija za demokratski prosperitet-Zid, a te godine ste za vrijeme Covid-a 19, više od 500 donacija uspjeli da realizuje na teritoriji naše zemlje. O kakvim donacijama je riječ?

Za vrijeme pandemije korona virusa teška situacija zadesila je cijeli svijet, a posebno one koji su i prije nje teško živjeli. Veliki je izazov bio da se u sred takve situacije prikuplja, selektuje i adresira ogroman broj donacija. Uz to, uzmimo u obzir da je i saobraćaj u to vrijeme bio zatvoren, da sam bila ograničena vremenski dozvoljenim kretanjem, da je distanca bila neophodna. Uz to sam bila i radno angažovana puno radno vrijeme. Za mene nisu postojale prepreke i ograničenja koja nisam prevazišla, jer je veliki broj porodica i djece zavisilo od tih donacija. Željela sam nešto da uradim za svoju zajednicu, da makar malo pomognem onima kojima je najteže i onima koji žive na rubu egzistencije. Drago mi je da se u toku godine u sklopu ove ideje spontano uključio veliki broj ljudi sa istom željom. Riječ je o paketima pomoći za socijalno ugrožene porodice i samohrane roditelje na teritoriji Crne Gore. Donacije su prikupljane putem društvenih mreža facebook/instagram, a putem istih su me kontaktirale porodice kojima je bila potrebna pomoć. Pošto nisam vozač, prevoz donacija se takođe postigao uz pomoć dobrih ljudi koji su se ponudili za učešće, takođe putem interneta. Za prevoz donacija učestvovao je i rvački klub „Perjanik“ sa trenerom Borisom Boškovićem. Uspjela sam da u toku jednog mjeseca pošaljem stotinu donacija i ta činjenica me obradovala, ali i veoma zabrinula. Vrlo sam srećna i ponosna zbog nagrade za najboljeg volontera Crne Gore za 2021. godinu. Doživljavam je kao priznanje za svoje desetogodišnje volontersko zalaganje i trud za našu zajednicu. U pitanju je bilo više aktivnosti koje su se realizovale za vrijeme karantina. Poslala sam više od 500 paketa donacija (odjeća, obuća, kolica, kolijevke, oprema za bebe, školski materijal i pribori, knjige, igračke...) na teritoriji Crne Gore i pripremam ih još uvijek. Ponekom djetetu sam uspjela da stignem na rođendan, odradim program i animaciju. Budući da smo morali držati distancu, djeca su bila u svojim dvorištima, a ja s druge strane ograde, zajedno smo pjevali rođendanske pjesme. Svi ovi događaji i upoznavanje velikog broja različitih porodica u meni budi nježne emocije, jer me smatraju osobom od povjerenja kada me kontaktiraju i zatraže pomoć, dok s druge strane budi osjećaje zabrinutosti zbog njihovih teških životnih okolnosti u kojima se nalaze.

Nerjetko ističete da je najvažniji cilj u poslu kojim se bavite već deceniju “prijemčivost za sve dječije različitosti”?

Upravo tako. Posmatrajući djecu i učestvujući u njihovom razvoju, kroz različite edukativne aktivnosti i događaje, uočila sam da je svako dijete posebna individua koja nosi svoj mali svijet i priču sa sobom. Ne reaguju sva djeca isto na određene igre i zadatke, niti svi imaju jednako razvijene sposobnosti. Takođe, ne pokazuju svi isto interesovanje za određene aktivnosti, nešto više vole od drugog, jedno im ide lakše od trećeg. Pristupam djeci na jedan drugačiji način, oslobađam ih kroz razgovor, igru, muziku, umjetnost i boje i prepoznajem njihove potencijale i talente. Kroz razgovor sa roditeljima težim da te potencijale i iskoriste, da se razvijaju u svestrane ličnosti. Mališani me znaju kao animatorku Taliju sa Jupitera, obožavaju moje igre i priče. Kroz igru i ples djeca najlakše stiču nova znanja i vještine, oslobađaju se i otvaraju za nova iskustva i poznanstva. Svojim aktivnostima želim da pomognem djeci i budem posrednik u ispoljavanju njihovih talenata, afirmaciji njihove mašte, darovitosti, razvoju radosnog, slobodnog duha kroz jedan malo drugačiji vid prakse. Želim da omogućim svakom djetetu pravo da se uključi u zajednicu, da pomognem da se sva djeca osjećaju slobodno i voljeno, razbijajući diskriminaciju i predrasude, nametnute socijalne norme koje udaljavaju djecu od drugarstva. Inkluzija je, nasuprot integraciji proces kroz koji se dijete prihvata onakvo kakvo jeste, stavlja ga u središte zbivanja i omogućava mu da po svojim kriterijumima, sposobnostima i interesovanjima učestvuje i sarađuje sa ostalima. Inkluzija je pristup kojim se naglašava da je upravo različitost u sposobnostima i potrebama prirodna i poželjna. Takođe, podrazumijeva pripremu i mijenjanje obrazovnog sistema, a ne djeteta, čime se omogućava njegovo učešće u svim aktivnostima koje se nude, što vodi eleminisanju segregacije i odbacivanja. Činjenica je da je djeci romske i egipćanske populacije neophodna veća podrška, uključujući i značajnije angažovanje romskih asistenata u nastavi.  

Pedagoškinja ste po struci, trenutno na specijalističkim studijama u Nikšiću. Organizatorske sposobnosti su u tom slučaju ključne kako biste se svim obavezama približno jednako posvetili?

Naučila sam da organizujem svoje vrijeme i odredim prioritete kako bih mogla da postignem određene ciljeve koje sebi zacrtam. Svakog mjeseca odaberem nekoliko ideja i radim na tome da ih ostvarim. Imam veliku podršku profesora sa fakulteta koji me prepoznaju kao nekog ko pokreće promjene, kao i porodice i prijatelja. Kažu da „svako kroji svoju sudbinu“, a ja želim da svoju iskoristim i „krojim“ najbolje što mogu. Radoznale sam prirode, svestrana, kreativna, komunikativna i za mene život predstavlja umjetnost, film ili predstavu kojem sami biramo žanr. Takođe, u mom životu muzika igra veliku ulogu,  pokreće me i čini istrajnom u svojoj viziji, a ljubav prema djeci je nepresušan izvor.

Osnovali ste Nevladinu organizaciju “Sunčev kutak” 2014. godine. Šta je osnovna djelatnost ove organizacije i koje ste aktivnosti do danas realizovali?

NVO ,,Sunčev kutak” je dječija kreativna radionica, školica, igraonica i rođendaonica sa sjedištem u Podgorici, osnovana s ciljem podsticanja dječije kreativnosti. Jedan od ciljeva je i podsticanje dječijeg stvaralaštva, mašte, razbijanje mogućih, različitih barijera kod djece. Svojim aktivnostima želimo da pomognemo djeci da stiču nova znanja i vještine, prepoznamo i afirmišemo dječiju maštu i darovitost kao i talente, izjednačimo šanse za učenje i obrazovanje kod djece kojima su takve mogućnosti umanjene, pomognemo im pri intelektualnom, moralnom, emotivnom, socijalnom, radnom, estetskom, jezičkom i fizičkom razvoju, da svestrano razvijemo potencijalne ličnosti, njihovo bogaćenje i objedinjavanje raznovrsnosti. Djeci pružamo edukativne informacije organizovanjem raznih aktivnosti, predstava, izložbi, organizujemo kulturno-zabavne, sportsko-rekreativne aktivnosti za djecu, kao i mnogobrojne radionice i manifestacije propraćene posebno odabranim programom za djecu svih uzrasta. Sve naše aktivnosti su volonterskog karaktera i sastava. Realizovali smo veliki broj manifestacija, a najposjećeniji bili serijali: „Titogradsko proljeće“, „Titograd u avgustu“, „Rauch Porodični dani“, „Novogodišnje maštarije“, kao i „Sportski karneval“ u saradnji sa rvačkim klubom „Perjanik“ iz Podgorice, a u sklopu kojeg su gosti bili rvački klub Crvena Zvezda iz Beograda.

Na koji način Vam je koristilo dosadašnje volontersko iskustvo?  

Pored toga što sam stekla određeno iskustvo i praksu, volonterski rad je ostavio traga na moj život, dušu i uticao na razvoj moje svijesti i doživljaj svijeta oko sebe. Kada sam vidjela u kakvim uslovima žive romska djeca, osjetila sam potrebu da im pomognem, makar toliko da ostavim neki pozitivan trag u njihovim životima. Tako je sve počelo, a moja želja da pomognem svojoj zajednici traje i dalje. Shvatila sam to kao svoj životni poziv. Najveća pokretačka snaga i motivacija mi je ljubav prema djeci. Volontiranje je obogatilo moje pedagoško iskustvo i rad, samim tim sam razvila sopstveni stil i metode u radu sa djecom, kao i odraslima. Upoznala sam veliki broj ljudi koji imaju sličnu misiju kao ja, stekla nova poznanstva i kontakte.

Koje iskustvo do sada biste izdvojili kao najljepše i najdragocjenije?

U svakoj volonterskoj akciji sam uživala, jer mi humanitarni rad hrani dušu. Posebno bih izdvojila učešće u “Erasmus Plus” internacionalnom projektu „Cirkuška pedagogija za inkluziju na Balkanu“ koji se održao u januaru prošle godine u Sloveniji. NVO „Mladi Info“ su me odabrali kao najboljeg Crnogorskog predstavnika za takav vid projekta i to je bilo moje prvo veliko putovanje, prvi let avionom. Biti dio Slovenske cirkuške ekipe „Le Bulle“ ću zasigurno pamtiti do kraja života i ovim putem im se još jednom zahvaljujem. Takođe bih izdvojila kreativne radionice u Resursnom centru „21. jun“, kao i „Žurkice za njuškice“ kada smo prikupljali sredstva za granule životinjama koje su na ulici. Spomenula bih i Unicefov projekat „Svi u vrtić“. Na sjeveru Crne Gore organizovani su vrtići na otvorenom za djecu, s ciljem da se razvije povjerenje između predškolskih ustanova i porodica i poveća broj upisane djece u njima. To je zaista bio divan projekat u okviru kojeg su bili uključeni studenti različitih fakulteta, muzičari, glumci.

Nekada ljudi ne žele da rade besplatno. Smatraju to gubljenjem vremena. Kakav je Vaš stav?

Situacija u zemlji nam je sada takva da, mladi ako žele da se negdje zaposle, traži im se određeno stečeno iskustvo koje najbolje mogu steći kroz razne volonterske aktivnosti i akcije u sklopu različitih organizacija. Među našim mladima postoji veliki broj talenata i potencijala, svestranih ličnosti koji možda ne mogu doći do izražaja i afirmacije u društvu zbog, nažalost, još uvijek prisutne „zatvorenosti uma“. Tu skučenost koja uglavnom potiče iz samih porodica, našim mladima slabi snove i želje, što dovodi do narušavanja mentalnog zdravlja. Roditelji bi trebalo da shvate i prihvate da njihova djeca, posebno tinejdžeri, treba da razviju određene radne navike, timske vještine i psiho-socijalne sposobnosti koje će najbolje steći kroz volonterski rad. Recimo, kroz “Erasmus Plus” projekte omogućeno im je da putuju i volonterski učestvuju u internacionalnim projektima širokog spektra. Volontiranje nije gubljenje vremena, već jedan humani čin koji koji doprinosi razvoju ličnosti na više načina, kao i razvoju empatije i socijalnih sposobnosti kod djece i mladih.

Koje dobre strane volonterizma ste uvidjeli do sada?

Kroz volonterizam sam stekla razne vještine, upoznala veliki broj ljudi sa svih strana svijeta, kao i njihove kulture. Putovala sam besplatno. Volontiranjem stičete nova prijateljstva, znanja, vještine, nova posebna iskustva, a prije svega, na jedan lijep način gradite vašu ličnost. Želim da učestvujem u razbijanju predrasuda o „besplatnom radu“, jer neke stvari jednostavno ne mogu da se kupe novcem. Nekad je razvoj duhovnog puta i mira mnogo bitniji, jer ako nam je duša prazna, a oči slijepe na vapaj za pomoć, onda se nalazimo u kolektivnom problemu gdje je „čišćenje“ duše zapostavljeno. Poznato je da se psihologija bavi ljudskom dušom, ali ako svi zatvaramo oči pred problemima zajednice, onda je i psihologija nemoćna da iskorijeni probleme kod ljudi koji sami sebi ne žele da pomognu, a najmanje nekom drugom.

Kakva vrsta komunikacije, po Vašem mišljenju, najviše doprinosi efikasnosti u radu sa ljudima?

Po mom mišljenju, ljudima kao i djeci treba prići najprije sa osmjehom, uz lijepu riječ. Sva živa bića se energetski povezuju i svi se energetski kao magneti privlačimo, sličan sa sličnim. Razvojem tehnologije i društvenih mreža ljudi su postali distancirani, otuđeni jedni od drugih, izgubljeni u virtuelnom svijetu, a nepovjerljivi u realnom. U komunikaciji sa sagovornicima važno je stvoriti prijatnu atmosferu gdje će se osjećati prihvaćeno i sigurno. Za zdrav razvoj međusobnih odnosa neophodno je razumijevanje, tolerancija, podrška koja dovodi do razrješavanja eventualnih problema. Govor tijela, tj. neverbalna komunikacija takođe ima svoj učinak, a osmjeh je glavno oružje koje podstiče radosne emocije i osjećaj toplote i povezanosti među ljudima.

Na koji način će Vam nove vještine i znanja, koja ste stekli tokom brojnih edukacija, biti od koristi u budućnosti?

Sva dosadašnja stečena znanja i vještine će unaprijediti moj budući rad, jer ću svoje ideje i istraživanja efikasnije sprovesti u djela. Maksimalno sam posvećena inkluziji djece i mladih u Crnoj Gori, a bavim se i problemima društva i radim na unapređenju života naše zajednice, sa posebnim osvrtom na one koji su odbačeni iz mnogobrojnih razloga. Na edukaciji u Sloveniji naučila sam i znakovni jezik, što smatram neophodnim za svoj inkluzivno-pedagoški razvoj i karijeru. Naučila sam mnoge igre u sklopu kojih svi zajedno mogu biti uključeni, bez obzira na uzrast i sposobnosti. Težim ka tome da stečena znanja i iskustvo primijenim u praksi. Kroz štivo koje izučavam na studijima Pedagogije, naučila sam različite metode i stilove rada sa djecom svih uzrasta.

Kakvu vrstu angažmana priželjkujete u skorijoj budućnosti? 

Oduvijek sam maštala da imam svoju emisiju za djecu na televiziji, jer uviđam da sam djeci vrlo zanimljiva i da vole moje priče, a roditelji imaju povjerenja u mene kada je u pitanju pružanje korisnih edukativnih informacija i zabave djeci. Takođe, priželjkujem novi prostor za radionice, jer su dosadašnje prostorije „Sunčevog kutka“ zauzete. Naše prostorije su dio porodične umjetničke tradicije, tačnije prostorije su bile umjetnička galerija mog pokojnog oca. On je bio bokser, zatim vajar i te prostorije je sam izgradio i izvajao od kamena u sklopu naše porodične kuće. Moja majka je dizajnirala namještaj, šila draperiju, pravila mirišljave svijeće. Njihova umjetnička djela su bila našim malim članovima veliki podsticaj u razvoju mašte i kreativnosti. Prostorije sada koristi moj mlađi brat za postizanje sportskih rezultata.

Tekst: Sanja Čavor

Foto: privatna arhiva