Društvo

U okviru Centra za obuku pomoraca Pomorskog fakulteta Kotor, sprovode se i obuke neophodne  za prvi ukrcaj.  

Polaznici stiču neophodno znanje iz osnovne sigurnosti, pružanja prve medicinske pomoći i mjera bezbjednosti na brodu, a dobijaju i instrukcije za izradu “CV-a” i pripremu neophodne dokumentacije.  

Instruktor Miroslav Vukičević , inače upravitelj stroja i saradnik na brodomašinskoj grupi predmeta, govorio je i o značaju polaganja poručničkog ispita ili tzv. “klase”. 

„Kada smo krenuli da radimo sa osobama koje su već pomorci, ono što prvo moraju da shvate bilo je da im ukažemo na činjenicu da postoje različiti tipovi kompanija. Neke tokom kadeture dopuštaju da budu aktivni u toku „manovre“, druge to ne dozvoljavaju i u interesu im je da ovi pomorci na brodu budu jeftina radna snaga. Pituravaj, nosi, prenosi, radi samo osnovne  fizičke poslove i ne prilazi mostu ili mašinskom postrojenju tokom jako bitnih procesa. Tako se dešavalo da pomorcu, koji prođe kadeturu od 12 mjeseci, to istovremeno i ne znači da je bio uključen u sve sfere dešavanja na brodu. Takođe i da, kada prođe period od godinu dana kadeture i asistenture i još nekih pola godine između dva broda, ili ako mu fali par mjeseci da bi ispunili formu koja se traži, onda se to može „rastegnuti“ i na dvije, ili tri godine. Zamislite situaciju da završite školu, pa prođu dvije ili tri godine, a vi dosta teorijskih stvari u tom periodu zaboravite. Jaz onda bude mnogo veći“, kazao je Vukičević. 

Ima i primjera da polaznik, koji je zavšio Srednju pomorsku školu prije četiri godine, posjeduje „brevete“ validne još samo šest mjeseci. 

„Tako da je on išao nanovo da završava papire koji bi mu važili pet godina i kako bi ih imao spremne za brod, tako da ipak prođe neki vremenski period. Nije to baš, kako ljudi smatraju, da se posao dobija odmah čim se završe studije“, kazao je Vukičević, naznačivši i da „faktor sreće“ ponekad može odigrati ulogu. 

U svakom slučaju, kako ističe, posao se ne čeka, već se traži. 

„Mi već na trećoj godini govorimo studentima da tada pripremaju svoj „CV“, da koriste društvene mreže u svoju korist, naprave „LinkedIn“ profil, raspituju se o određenim kompanijama i agencijama... Postoje razne kompanije, a ja bih pohvalio svoju, gdje vas kao kadeta gledaju kao budućeg oficira. Sjedite u salonu sa oficirima, uključeni ste u sve sfere funkcionisanja. Obavezni ste da budete na svakoj vježbi koja se radi na brodu“, priča Vukičević. 

Prisjeća se i obaveze sa kadeture od prije 20-tak godina, kada je  morao subotom i nedeljom poći kod upravitelja koji bi ga propitivao o svemu šta je naučio tokom boravka na brodu. 

„Imali smo mogućnosti i morali proći tačno definisane oblasti. Pored dnevnika koje moramo predati Lučkoj, posjedovali smo i poseban (special-task) u koji smo imali obavezu da iscrtamo, uradimo i napravimo sve o boravku na brodu. Prolaznost je morala biti preko 80% da bi oni to uvažili. Tek kada ispunite sve te forme, pored boravka od 12 mjeseci, aktivnosti u obukama, odrađivanja video nastave, dobrih preporuka od kapetana, tek onda dolazite u opciju za unapređenje. Tako da su nas na toj kompaniji tretirali kao budućeg oficira, dok u radu sa ostalim polaznicima vidimo kako to često i nije bio slučaj na drugim kompanijama, gdje pomorci mnogo više toga rade, uključeni su u veće fizičke poslove, ali ne i u ono što sutra treba da rade (npr. „gvardiju“ na mostu ili u mašinskom prostoru). Kompanija u kojoj sam ja bio nas je stvarno tretirala kao buduće oficire i pripremala nas za to, na čemu sam im zahvalan i smatram da je to pravi put“, kazao je Vukičević. 

Predrag Nikolić