Društvo

Kriza hrišćanstva u Evropi je u stvari kriza same Evrope, ocijenio je sinoć u besjedi na Svetosavskoj akademiji u crkvi Svetog Nikole u Kotoru episkop dioklijski Metodije.

„I sekularizam je danas u krizi jer je već dugo zanemareno jevanđelsko pravilo „Bogu Božije, caru carevo“, što je osnovna definicija sekularizma. Danas neki od cara nastoje da naprave Boga, a od Boga cara. I ovdje se sjetimo riječi svetog vladike Nikolaja Velimirovića „da je jedina prava revolucija, ona hrišćanska koja nas podstiče da se mijenjamo iznutra i da su sinovima Božijim nazvani ne oni koji brata osude nego oni koji mir grade“. Mnogi su uzroci i razlozi devijacija, te krivci za krizu sadašnjeg društva koje korača putem grijeha i otpadništva od Hrista nisu samo moderni bezbožnici i bogohulnici, nego i hrišćani zatvoreni u sopstveni svijet samodovoljnosti i gordosti, otkinuti i otuđeni od Boga i liturgije kao živog sjećanja na Sina Božijeg, Sina ljubavi i sabornosti, a to znači i Svetosavlja. Jer, osnov napretka jednog društva, odnosno bratstva, jeste međusobna ljubav. Jer Hristos uzakonjuje i zapovijeda upravo Ljubav prema drugima i o ljubavi „vise sav zakon i proroci“. Nije nimalo lako u atmosferi poput ove u kojoj se kao društvo već izvjesno vrijeme nalazimo, da svako od nas bar na trenutak zastane i zagleda se u tamnu stranu svoje ličnosti i svoga postojanja. I biće u pravu koji ako nam kaže, ko je u ovom svijetu bez grijeha neka prvi baci kamen i njemu ću račun da položim? Ipak, „Rana koja se krije sporo i teško zacjeljuje“, veli Ivo Andrić, te smo mi svoje rane otkrili jer svako odlaganje produbljava probleme i produžava opštu agoniju, a ovi se računi, braćo mila, ne polažu samo ljudima. Ovdje se sjetimo Josifa iz istoimenog romana Tomasa Mana kojega su braća bacila u bunar. Zatočen i survan u bezizlaz Josif u toj strašnoj situaciji počinje da sazrijeva i najprije da skida sa sebe breme infantilne tribalne narcisoidnosti. Mi, ovdje i danas, ne znamo koliko je naš bunar dubok, ali ne budemo li se poput Josifa kroz ovu mjeru stradanja usavršili i sazreli, teško ćemo svjetlo sa dna bunara ugledati", poručio je vladika Metodije.

On je rekao i da je svojevrsna kriza civilizacije i svijeta, i čovjeka u tom svijetu, koja je zahvatila cijeli 20. i kulminirala u 21 vijeku, logična posljedica istorijskih kretanja, prije svega izrazitog udaljavanja i potiskivanja izvorne hrišćanske nauke i ulaska u tzv. “post- hrišćanski svijet”, svijet lažnih učenja i iskrivljenih vrijednosti.

"Svezavši svoj identitet Hristom i upodobivši svoje lice obrazu Hristovom, najmlađi Nemanjin sin Sava Nemanjić nas vodi putem Hrista u život koji je Hristos. Taj put sazrijevanja našeg naroda do njegovog istorijskog i duhovnog punoljetstva ovjenčanog Hristom, put koji vodi u život, ta filosofija života, kako je naslovio Ava Justin – to mi danas zovemo Svetosavljem. Svetosavlje je ikona ovaploćene božanske Ljubavi koja daje smisao i dušu Savinom svetom djelu – ohristovljenju svoga roda i naroda. Na taj način je pravoslavno Svetosavlje postalo suština istorijskog opstanka srpskog naroda i slaveći Svetog Savu slavimo radost svog trajanja i klicamo učitelju najviših vrijednosti koje potvrđuju jedan narod koji rađa svece. Ono prvo i najvažnije što nam je Sveti Sava dao i prenio jeste živo prisustvo Božije kroz ikonu i liturgiju na bogoslužbenom jeziku našeg naroda držeći opitno da je liturgijski etos suština hrišćanskog identiteta i preduslov sjedinjenja sa Hristom. Učeći nas liturgijskom, evharistijskom i pričasnom odnosu kao blagoslovu i zalogu budućnosti koji, po Savinim riječima, „ako sačuvate, bićete blaženi od Boga u vijekove vi koji ste primili vjeru Božiju i sačuvali je u čistoti“, kazao je vladika Metodije. 

Kako navodi, prema izvornom grčkom značenju riječi, kriza označava preokret, obrt, nastupanje odsudnog trenutka ili još i sud, riječ koju ovih dana često čujemo.

"Kriza koju danas uoči Savindana proživljava naše društvo upravo kroz život i djelo Svetoga Save dobijaju svoj puni smisao. Vladika Nikolaj u svom osmom Misionarskom pismu upravo i nastoji na ovom značenju riječi i vjerovatno je u pravu, jer zar nije svaka jača kriza u čovjeku ili društvu, kao i u prirodi, neka vrsta suda Božjeg „koji Bog popušta na ljude da bi ih probudio, osvjestio, oduhovio i k Sebi povratio“?! Pomenuto misionarsko pismo završava se riječima: „Kaži i ti, časni oče, sud Božji, mjesto kriza, i sve će ti biti jasno“. Nemamo li dovoljno religijskog identiteta, nacionalni poraste do fanatizma i cijelo biće narodno potopi se pred bujicom egocentrizma i ravnodušnosti. Jedan od vidova krize našeg doba jeste pojava patologije duha vremena koja proizilazi iz ljudske egzistencije i počiva na konfliktima savjesti, na sukobima vrijednosti, na egzistencijalnoj frustraciji i egzistencijalnoj praznini, što razumijemo kao ozbiljno oštećenje volje za smislom u današnjeg čovjeka, a koja je najdublji i zapravo osnovni pokretač svake ljudske djelatnosti", kazao je vladika Metodije.

Zato se postavlja pitanje, nastavlja dalje, kako da taj čovek i to društvo, teško pogođeno i ranjeno, opet povrati volju za smislom.

"Svaka je kriza i svaki Josifov bunar u koji je bačen ili je pao, u stvari šansa za preobražaj, za ispovijest i pokajanje. Sve je to prilika za korjenito preispitivanje koje traži od nas dorastanje, uzrastanje, progres i Hristu upodobljavanje. Preispitivanje svake pojedinačne ličnosti i društva u cjelini, preispitivanje duhovnosti i sabornosti, preispitivanje istorije i prosvjete, preispitivanje vlasti crkvene i državne, preispitivanje nas i sadašnjosti naše“, poručio je vladika Metodije.

Prvobitna crkva, ističe, nije bila nikakvo “dobrovoljno udruženje”, već “Novo društvo” i “Novo čovječanstvo”.

"Prvi hrišćani su na svoju pripadnost crkvi gledali eksteritorijalno i vanvremenski, ali je kasnijim priznavanjem hrišćanstva za slobodnu religiju, ovakvo stanovište “razvodnjeno” i potisnuto od strane zemaljskog carstva. Po mišljenju sv. Jovana Zlatoustog pobjedom hrišćanstva nisu se samo stvorili uslovi za širenje jevanđeljske istine, nego je opala i budnost hrišćana koji se “udomljuju” i počinju da misle na ovozemaljske stvari, zaboravljajući da su na svijet došli da bi se izborili za vječnost, a ne da bi uživali u sitnim zadovoljstvima. Jedine oaze čistog jevanđeoskog života postali su manastiri, kao “vanteritorijalne države u ovom svijetu taštine”.
Monah Sava, najčuveniji monah Svete gore, zbog svoga porijekla i odricanja, zbog svoje posvećenosti Gospodu, zbog najvišeg poznavanja svetih knjiga i znanja mnogih jezika, izašao je na čuvenje i glas o njemu širio se sa Svete gore. Taj glas je zvečao i velikodušnim obdarnicama koje je monah Sava činio svetogorskim manastirima, počev od Rusika i Vatopeda, pa sve put i do Jerusalima. „Kud se đede car-Nemanje blago” veli pjesma o silnom i nebrojenom blagu „velikog gospodara rišćanskog“ Nemanje koje je Sava dijelio manastirima neštedice. Carevi zemaljski darivali su Crkvu Božiju znajući da smo bez Boga i bez utemeljenja u Bogu, kako ličnog tako i svenarodnog, nalik na gordošću naduvane mješine koje se probuše i izduvaju čim nalete na prvo trnje ovozemaljskih iskušenja“, kazao je vladika Metodije.

U bogatom muzičkom programu (Svetosavska himna, O srpska mlada nevina čeda, Himna SPD Jedinstvo, Ne damo svetinje...) nastupili su dječiji, omladinski (dirigent Ivana Krivokapić) i mješoviti hor ( dirigent đakon mr Mihajlo Lazarević) SPD Jedinstvo. 

Solisti: Aleksandra Magud, Katarina Krivokapić, Vojislav Marković, Nikola Vukšić, Anja Unkašević, Jovana Mršulja, Milena Mijanović, Una Pajić, Jelena Ojdanić.

Klavirska pratnja Ana Mihaljević, gitara Petar Bukilica, flauta Jovana Mršulja, kahon Milan Bukilica.

Recitator Mihajlo Stanišić.