Društvo

"Ne tražimo da se prirodno okruženje ruši, tražimo da ono izgrađeno bude jednako naše, kao i svih drugih u Crnoj Gori. Danas, na ovaj važan datum za cijelo crnogorsko društvo, uz čestitku svim crnogorskim građankama i građanima, želimo podsjetiti i na još jedan koji se obilježava svakog trećeg četvrtka u maju, pa tako ove godine upravo 21. maja, a to je Globalni dan podizanja svijesti o pristupačnosti. 

Osim nezavisnosti države potrebna nam je i nezavisnost svakog pojedinca i stvorene mogućnosti za njegov svrsishodan i ispunjen život.

To je moguće samo ukoliko država stvori uslove za život u zajednici osoba s invaliditetom, bez prepreka, bile one infrastrukturne, administrativne, odnosile se na informacije i komunikacije, ili na tehnologiije, usluge, servise i saobraćaj. Sve su ovo posebni, značajni i neodvojivi segmenti pristupačnost. Zajednično ovim važnim datumima, crnogorskom Danu nezavisnosti i Globalnom danu podizanja svijesti o pristupačnosti, je proklamovanje slobode, dostojanstva, slavljenje i podržavanje različitosti, jednakosti, nezavisnost, slobodno i samostalno kretanje, život u svojoj zajednici, jake i nezavisne institucije i osnaženi pojedinci, i u krajnjem izjednačavanje mogućnosti. Globalno, danas se ovaj dan obilježava s akcentom na digitalnu pristupačnost (tehnologije i internet), dok mi i posle toliko godina još govorimo o osnovnim aspektima pristupačnosti, kaskajući tako za modernim dostignućima i svijetlim primjerima na nivou svijeta i Evropske unije.  Prebrajamo, a ne znamo broj, nepristupačnih institucija, pa ni onih novosagrađenih nakon usvajanja Zakona o uređenju prostora i igradnji objekata, kojim je definisana obaveza i standardi pristupačnosti još od 2008. I dalje objašnjavamo da pristupačnost nijesu samo rampe i liftovi, te da je univerzalni dizajn blagodet cijelog društva. Na kraju, i dalje se borimo za pravilno definisanje i primjenu koncepta razumnih adaptacija, koji se u Crnoj Gori potpuno zloupotrebljava. Razumne adaptacije podrazumijevaju prilagođavanja za pojedince u konkretnim situacijama, koja pritom nijesu definisana kao standard za zajednicu, a ne nikako kao ekonomsku isplativnost za onoga ko treba da ih omogući, kako to cnorogsrke institucije pa i Zakon o zabrani diskriminacije tretiraju. Ne smije biti skupo pristupačno okruženje, proizvodi i usluge, saobraćaj, informacije i komunikacije. Ne smije biti nedostižno obrazovanje, niti posao ili stanovanje. Da bismo imali iole izjednačene mogućnosti potrebno je da postoji pristupačna sredina, objekti, prevoz, mogućnost za razmjenu informacija, odgovarajuće asistivne tehnologije i sredstva. Zato je pristupanost pravo osoba s invaliditetom. Da bi se svakom pojedincu omogućilo da samostalno živi i učestvuje u svim aspektima života, na jednakoj osnovi, potrebno je obezbijediti sve ono što pristupačnost podrazumijeva. Neke od prepreka, koje su suprotnost pristupačnosti, se u nekim situacijama, ne i uvijek, mogu ukloniti aktivnošću same osobe (npr. neinformisanost), neke se mogu ukloniti promjenom ponašanja ljudi u okruženju (socijalna distanca, predrasude, diskriminacija, administrativne prepreke), ali fizičke prepreke u okruženju se mogu ukloniti samo planskim, pažljivo osmišljenim djelovanjem svih onih koji grade to okruženje. Da bi se to postiglo, neophodno je uspostavljene standarde, koje izgrađeno okruženje treba da ima, primjenjivati u praksi, bez izuzetka. Nepristupačno okruženje, objekti, saobraćaj, usluge, informacije, komunikacije i tehnologije su posljedica društvenog pristupa prema osobama s invaliditetom, onog koji nas vidi kao pasivne, bespomoćne, ili manje važne za jednu društvenu zajednicu.  Ne tražimo da se prirodno okruženje ruši, tražimo da ono izgrađeno bude jednako naše, kao i svih drugih u Crnoj Gori. Tražimo da ono što ljudska ruka stvara ne bude samo u korist većine, da sve što dizajniraju i stvaraju ljudi da bi koristilo ljudima – mora da bude pristupačno, pogodno za upotrebu za svakog člana društva, da može da se prilagodi ljudskoj raznolikosti, a prije svega da omogući slobodu nesmetanog kretanja svim ljudima u bilo kom prostoru (za stanovanje, na ulici, u javnom prevozu, u javnim zgradama, objektima opšte namjene, onima u kojima se pružaju usluge...). 

Zato očekujemo od premijera Markovića da nas nakon skoro pola godine od kada je naložio inspekcijsku kontrolu u dijelu stambeno-poslovnih objekata obavijesti o rezultatima i ishodima navedenih kontrola, ali i da, kako smo i tada tražili, naloži ovakvu vrstu kontrola i u javnim objektima i objektima u vlasništvu države. Ovo su pritom jedine, javnosti poznate, kontrole koje su najavljene ili sprovedene u dijelu obaveznih elemenata pristupačnosti, dok su na drugoj strani, samo osobe s invaliditetom pokretale postupke za zaštitu od diskriminacije po osnovu invaliditeta zbog nepristupačnosti javnih površina i objekata u javnoj upotrebi. Zar ta činjenica nije dovoljna za državu i njene institucije kao pokazatelj opšte svijesti ali i odnosa i odgovornosti prema osobama s ivaliditetom? Svako kršenje standarda pristupačnosti od strane investitora, projektanata, izvođača radova, revidenata ili inspekcije mora se sankcionisati, ali i svi oni u nizu u zavisnosti od odgovornosti obavezati da sopstvenim sredstvima i izvorima isprave propuste u dijelu standarda i obaveznih elemenata pristupačnosti. Tek tada ćemo imati sistem odgovornosti i želljeno stanje - „zrelo“ za sankcije i nagrade za pristupačnost",navodi se u saopštenju UMHCG.