Društvo

U okviru programa Festivala kulture i mentalnog zdravlja „Tri dana duš(ž)e“, sinoć je u amfiteatru ispred Akvarijuma Boka održan panel „Moje drugo lice“. O ovoj temi govorila je psihoterapeutkinja mr Marija Babić, dok je razgovor moderirala Jelena Kljajević.

Babić je na početku objasnila da se pojam licemijerja najčešće upotrebljava u negativnom, pežorativnom značenju. Ipak, kako je istakla, „drugo lice“ ne mora uvijek podrazumijevati lošu namjeru, već može predstavljati neku od društvenih uloga ili maski koje ljudi preuzimaju kako bi se zaštitili, prilagodili situaciji ili sačuvali određenu sliku o sebi.

Prema njenim riječima, ljudi su veoma vezani za predstavu koju imaju o sebi i teško prihvataju sve ono što bi tu sliku moglo da dovede u pitanje.

„Često činimo sve kako bismo u sopstvenim očima ostali ispravni i dobri, bez obzira na ulogu u kojoj se nalazimo. Zbog toga licemjerje, u tom širem smislu, ne mora uvijek biti toliko negativno. Ipak, kao i obično, negativna iskustva najglasnije govore. Kada neko nekoga prevari, iznevjeri ili mu nanese štetu, takva priča se daleko čuje. Loš glas uvijek stiže dalje od dobrog, dok primjere u kojima određena maska ima zaštitnu ili prilagodljivu ulogu uglavnom ostavljamo po strani“, navela je ona.

Jedna od tema razgovora bila je i dosljednost, koju je Babić označila kao važnu osnovu povjerenja i osjećaja sigurnosti u odnosima. Ljudi, kako je objasnila, žele da znaju na čemu su sa osobom sa kojom razgovaraju ili grade bilo koju vrstu odnosa.

„Svi volimo dosljednost i želimo da znamo na čemu smo sa osobom sa kojom razgovaramo ili sa kojom smo u nekom odnosu. Partnerski odnosi su posebno osjetljivi kada je riječ o tome, ali isto važi i za porodične, poslovne i kolegijalne odnose. Sigurnost se zasniva na određenoj konzistentnosti – na tome da ono što neko govori bude usklađeno sa onim što misli i radi“, pojasnila je Babić.

Ona se osvrnula i na teoriju afektivne vezanosti, prema kojoj iskustva iz najranijeg perioda života, prvenstveno odnosi sa roditeljima ili drugim primarnim starateljima, mogu značajno uticati na način na koji se kasnije povezujemo sa bliskim osobama.

Sigurna afektivna vezanost, dodala je, počiva na stabilnosti i predvidljivosti. To znači da osoba može računati na to da riječi i postupci druge osobe neće biti u stalnom međusobnom sukobu.

„Kada klijenti kažu da se u partnerskom odnosu ne osjećaju sigurno, to ne mora nužno da znači da se plaše fizičkog nasilja ili da je ugrožena njihova fizička bezbjednost. Osjećati se sigurno znači i moći računati na to da će ono što je partner rekao danas važiti i sjutra. To je stabilnost koja nam je potrebna u odnosima“, istakla je Babić.

Upravo nedosljednost, situacija u kojoj se jedno govori, drugo misli, a treće radi, često predstavlja izvor problema sa kojima se ljudi suočavaju na psihoterapiji.

„Dosljednost i konzistentnost ključne su za osjećaj sigurnosti. Kada postoji sklad između onoga što govorimo, mislimo i radimo, onda ne govorimo o licemjerju, već o autentičnosti. Međutim, autentičnost je posebna i veoma široka tema. Mnogo volimo da govorimo o tome kako bi trebalo biti autentičan, ali je pitanje koliko smo zaista svjesni šta to znači i koliko smo hrabri da kažemo: ‘To sam ja’, bez obzira na to da li će se to nekome dopasti“, rekla je Babić.

Tokom panela otvoreno je i pitanje povjerenja među ljudima. Moderatorka je podsjetila na često ponavljane rečenice da se „nikome ne može vjerovati“, da treba biti obazriv i da se ne treba olako povjeravati drugima. Pomenuta je i izreka koja se često može čuti na primorju: „Sa svakim fino, od svakoga daleko.“

Babić je kazala da takve izreke najčešće nastaju iz određenih iskustava, ali da je važno razmotriti kako one opstaju i na koji način utiču na naše odnose.

„Nepovjerenje je postalo neka vrsta zaštitnog mehanizma. Svako podneblje ima svoje izreke i uvjerenja koja se prenose, ali nije važno samo kako su ona nastala, već i kako se održavaju i šta nam dalje rade. Moguće je da su neka naročito negativna iskustva bila dovoljno glasna da se dugo pamte i prenose. Međutim, to ne znači da nije bilo i mnogo drugačijih, pozitivnih iskustava“, kazala je ona.

Kada se dogodi izdaja povjerenja ili razočaranje, objasnila je Babić, često se aktiviraju moralna uvjerenja i norme na osnovu kojih ljudi postavljaju zahtjeve prema sebi i drugima. Uz te zahtjeve gotovo uvijek dolaze i očekivanja, a njihovo neispunjavanje može dodatno produbiti osjećaj povrijeđenosti i nepovjerenja.

Tema panela „Moje drugo lice“, prema njenim riječima, kod svakoga može pokrenuti drugačija pitanja, uspomene i emocionalne reakcije.

„U psihologiji i psihoterapiji to nazivamo okidačima. Svakome nešto može biti okidač, ali ne reagujemo svi na iste stvari niti na isti način. Zbog toga je važno da pokušamo da prepoznamo šta se u nama pokreće i zbog čega“, zaključila je Babić.

Festival „Tri dana duš(ž)e“ završava se večeras. Program trećeg i posljednjeg festivalskog dana počeće u 20 sati panel-diskusijom „Na šta (sve) pristajemo zarad ljubavi?“, na kojoj će govoriti Bojana Miletić, doktorka psiholoških nauka i psihoterapeutkinja.

Ovogodišnje izdanje festivala zatvoriće Neša Galija akustičnim koncertom „Dodirni me… Sasvim slučajno“, koji će početi u 21 sat na terasi Instituta za biologiju mora u Kotoru.

Tekst i foto: Tamara Vuković