Društvo

U okviru programa festivala „3 dana duš(ž)e“ sinoć je u amfiteatru ispred Akvarijuma Boka održan panel „Da li je svaka tuga depresija“. O ovoj temi govorila je doktorka psihijatrije Tea Dakić, dok je razgovor moderirala Jelena Kljajević.

Jedno od centralnih pitanja bilo je kako razlikovati tugu, kao prirodnu ljudsku emociju, od stanja koje prelazi u oblast patologije. Dakić je objasnila da se tuga najčešće javlja kao odgovor na gubitak, pri čemu se pod gubitkom ne podrazumijeva isključivo smrt bliske osobe.

„To može da bude gubitak posla, neke budućnosti na koju smo računali, može da bude i gubitak slike o nekome – kada nas razočara kolega, prijatelj, bliska osoba ili partner. Sve ono gdje se prekida određeni kontinuitet i gdje pomalo gubimo dio sebe i svog koordinatnog sistema, bilo da je on lični, profesionalni ili društveni, može da dovede do tuge. Ne bi bilo pošteno reći da tugu treba izbjegavati, niti je to moguće, a ne bi bilo pošteno ni staviti štopericu na nju“, kazala je Dakić.

Trajanje tuge samo po sebi, naglasila je, nije dovoljno da bi se govorilo o depresiji. Iako se pri postavljanju dijagnoze depresije uzima u obzir trajanje određenih tegoba, granica između tuge i depresije ne može se svesti samo na broj dana ili nedjelja.

„Nije svaka depresija praćena tugom. Ljudi očekuju da depresija izgleda tako da je neko tužan, da mu je katastrofalno i da plače, ali uopšte ne mora da bude tako. S druge strane, ni tuga koja traje dvije nedjelje ili duže ne mora nužno da vodi u depresiju. Kod nas je veoma zanimljiv i odnos prema žalovanju i tugovanju, posebno kada se posmatra kroz našu tradiciju i ono što se od osobe koja je doživjela gubitak očekuje“, navela je Dakić.

Govoreći o društvenim očekivanjima, ukazala je na svojevrsnu protivrječnost: od osobe se često očekuje da bude jaka i da ne pokazuje emocije, dok istovremeno postoje strogo ukorijenjene predstave o tome kako bi „pravilno“ žalovanje trebalo da izgleda.

„S jedne strane veoma je važno kako se neko drži, a ne kako mu je i da li nešto pokazuje, a s druge strane mora se demonstrirati duboka tuga, u određenom trajanju i po određenom rasporedu, da bi svi povjerovali da je gubitak istinski shvaćen i da je neko ožalovan. Ne pali se televizor nedjelju dana, četrdeset dana se nešto ne radi, nosi se korota, nema svadbi u familiji godinu dana. Međutim, tugovanje nije patološko i ne znači da neko ko je otišao na svadbu nije tužan“, istakla je ona.

Tugovanje, prema njenim riječima, ne isključuje trenutke zadovoljstva, bliskosti ili radosti. Čovjek može istovremeno nositi veliki gubitak i osjetiti prijatnost kada mu dođu djeca ili unuci, kada čuje muziku ili se nađe među ljudima koji mu prijaju.

„Mi moramo da odstugujemo neke stvari i moramo da se pomirimo sa nekim stvarima. To što nam je poslije nekog vremena lakše ne znači da tuge više nema, već samo da smo je spakovali na neko mjesto gdje možemo udobnije da je nosimo. Tugovanje je individualno i ne možemo određivati nekome kako mora da tuguje, koliko to treba da traje i na koji način mora da pokazuje ono što osjeća“, objasnila je Dakić.

Tokom razgovora otvoreno je i pitanje koliko su načini na koje pokazujemo tugu zaista naši, a koliko ih nasljeđujemo kroz porodicu, kulturu i društvo. Dakić je istakla da čovjek ne odrasta izolovano, već da odnos prema emocijama oblikuju poruke koje dobija iz sredine u kojoj živi.

„Mi ne rastemo u vakuumu, ne razmišljamo u vakuumu i ne osjećamo u vakuumu. Iz društva dobijamo različite poruke, a pitanje je koliko smo spremni da se suprotstavimo nekim očekivanjima. U društvenom miljeu i istoriji sa mnogo gubitaka i tragedija, taj oprez od radovanja i jedno stalno nisko raspoloženje možda su nekada imali smisla kao priprema i navikavanje na nevolju. Iz današnjeg ugla to, međutim, nije učinkovito. Neće nas zaštititi ni od čega, a iscrpljuje nas“, kazala je ona.

Takav odnos prema životu, dodala je, može dovesti do toga da sebi uskraćujemo upravo iskustva koja nam pomažu da obnovimo snagu nakon teških perioda. Kao primjere navela je svakodnevne izraze i vjerovanja kojima se radost unaprijed ograničava iz straha da će je pratiti nešto loše.

„Iako nas neke stvari prazne i troše, mi moramo i da se punimo da bismo mogli da živimo. Kod nas se kaže: ‘Ne smij se, plakaćeš’, ili ‘Prvo skoči pa reci hop’. A ja hoću da se poradujem tom ‘hop’ i prije nego što skočim, hoću sa više energije da uđem u taj skok. Hoću da se smijem i ne moram zbog toga poslije da plačem. Ili, kada te pitaju kako si, nemoj reći ‘odlično’, nego ‘nije loše’, da se ne ureknemo. Sve su to poruke koje nas na neki način formiraju“, rekla je Dakić.

Da odnos prema žalovanju ne mora slijediti unaprijed zadate obrasce, Dakić je ilustrovala i ličnim primjerom svoje bake, koja je, uprkos brojnim porodičnim gubicima, odbijala da tugu javno pokazuje na način koji je sredina očekivala.

„Nikada nije nosila crninu, osim na dan sahrane, a izgubila je, nažalost, veliki broj članova svoje porodice i bila jedna od posljednjih preživjelih. Njoj je demonstriranje tugovanja bilo teatralno i zato bi namjerno oblačila neke cvjetne haljine. Nije htjela da je drugi gledaju sa sažaljenjem. Za nju su tuga i žalovanje bili veoma intimni i nije dozvoljavala da drugi određuju kako bi trebalo da ih pokazuje“, ispričala je Dakić.

Upravo zbog individualnosti iskustva gubitka, ne postoji jedinstveni obrazac kroz koji svaka osoba mora proći. Dakić je ocijenila da se danas ipak sve češće iskoračuje iz tradicionalnih očekivanja i ostavlja više prostora pojedincu da vlastitu tugu proživi na način koji mu odgovara.

„Svako žalovanje je kao otisak prsta – nema dva ista. Ne postoji jedan kalup niti nekakav linearni proces kroz koji svi moramo proći na isti način. Tu svašta može da nam se desi i svako od nas mora to iskustvo da prođe onako kako može i mora. Nema stavljanja u kalupe. Upravo zato moramo biti oprezni kada procjenjujemo tuđe tugovanje samo na osnovu onoga što spolja vidimo“, poručila je ona.

Govoreći o osnovnoj razlici između tuge i depresije, Dakić je objasnila da tuga najčešće nije stanje koje zahvata svaki segment čovjekovog života. Često se može povezati sa konkretnim događajem ili gubitkom, dok depresija ima znatno širi uticaj na svakodnevno funkcionisanje.

„Ono što najviše razlikuje tugu od depresije jesu intenzitet, trajanje i to koliko nas takvo stanje obuhvata. U posljednje vrijeme u literaturi se posebno ističu gubitak motivacije i kapaciteta da se dožive zadovoljstvo i radost. Kada tugujemo, nešto nas ipak može obradovati, izmamiti nam osmijeh. U teškim depresivnim epizodama često je upravo taj kapacitet potpuno zaravnjen“, objasnila je Dakić.

Depresija se, za razliku od tuge, može odraziti na čitav niz psihičkih i tjelesnih funkcija, zbog čega je sposobnost osobe da obavlja svakodnevne aktivnosti jedan od važnih pokazatelja ozbiljnosti stanja.

„Depresija utiče na pažnju, koncentraciju, volju za druženjem, san i apetit, a može postepeno da ugasi i volju za životom, iako to ne mora uvijek da bude slučaj. Imamo blage, umjerene i teške depresivne epizode. Depresija mnogo više uzme čovjeka nego što to čini tuga. Mi možemo da nosimo svoje tuge i gubitke, ali depresija zaista može da dovede do toga da čovjek ne može da odgovori ni na svakodnevne zahtjeve – od ustajanja iz kreveta i održavanja higijene do odlaska na posao i brige o djeci“, zaključila je Dakić.

Tekst i foto: Tamara Vuković