Društvo

Zaštita i očuvanje kulturno-istorijske i umjetničke baštine Boke i Crne Gore, imaju veoma odgovornu i važnu društvenu ulogu, smatra konzervatorka-restauratorka keramike, mr Vasilija Todorović.
Za današnju emisiju “Nedjeljni razgovor” Radio Kotora govorila je o značaju primjene konzervacije keramike u muzejima i arheološkim nalazištima u Boki i Crnoj Gori.
“Kada govorimo o istorijskim predmetima, onda se uglavnom radi o onima koji su uvezeni iz Italije, Njemačke, Engleske, uopšte, sa evropskog područja ili većinom o uvozu iz Kine, ako je riječ o azijskom kontinentu. Takve su predmete uglavnom donosili pomorci ili trgovci sa putovanja, pa su iz privatnih zbirki porodica dospjele u muzeje”, rekla je Todorović.
Što se tiče arheološke keramike na našem području, Crna Gora, ističe, predstavlja jedno veliko arheološko nalazište. “Gdje god se okrenete, možete pranaći nešto zanimljivo. Naročito zato što je keramika materijal koji se dobro odupire uticaju vremena i prirode. Jedan od naših najbogatijih lokaliteta svakako su Carine u Risnu, gdje je regionalni Zavod za zaštitu spomenika kulture Kotora obavljao istraživanja još od 1988. godine. Sada je tu ulogu preuzeo Centar za konzervaciju i arheologiju Crne Gore, zajedno sa Univerzitetom u Varšavi. Između ostalog, otkrivena je velika koncentracija keramičkih fragmenata raznih posuda, uglavnom južnoitalijanskog tipa Gnatija i ostaci amfora sa poklopcima koji nose oznake proizvođača iz 3. vijeka prije nove ere. Dio tog materijala se čuva u Centru za konzervaciju i arheologiju Crne Gore-područnom odjeljenju Kotor. Tokom 2017. i 2019. godine, kada sam volontirala u Centru, dobila sam priliku da pregledam ovaj materijal i obavim konzervatorsko-restauratorske radove na nekim predmetima”, kazala je Todorović.
Diplomirala je na Sveučilištu u Dubrovniku, na Odsjeku za umjetnost i konzervaciju, a trenutno obavlja pripravnički staž u Muzeju grada Perasta.
“Raduje me činjenica da u jednoj od najljepših baroknih zgrada na cijelom Primorju, pod vođstvom mentorke Maje Uskoković, unaprijeđujem svoje znanje o muzejskoj djelatnosti. Već prvog dana sam bila upoznata sa onim što mene posebno zanima, a to je keramika koja se nalazi u stalnoj postavci. Čine je kineske vaze, posuđe iz Velsa i drugo posuđe iz 19. vijeka. Svi ti predmeti su dobro očuvani i nije im bila potrebna intervencija moje struke. Kada sam počela da pomažem u reinventarizaciji predmeta, upoznala sam se sa raznim materijalima, počevši od drva, papira, tekstila, metala i najzad meni poznatim materijalom keramikom”, pojašnjava Todorović.
Prvi put se, kaže, susrela sa keramičkim lulama.
“Na njima bi se imalo šta raditi, ali njihova stabilnost trenutno nije ugrožena, što znači da mogu još pričekati. Ubrzo zatim su došle na red indijske figure od gline, sušene na suncu. Radi se o osam figura suvenirskog tipa koje su u jako lošem stanju. Mentorka je odlučila da mi dodijeli odgovornost za njihovu konzervaciju, kao i pripremu za njihov povratak u stalnu postavku muzeja”, navela je Todorović, dodavši da su figure ustupljene Muzeju grada Perasta na čuvanje, održavanje i izlaganje posjetiocima od strane muzeja porodice Visković.
“Pomenuti predmeti potiču iz druge polovine 19. vijeka i prikazuju način života, kulturu i tradiciju Indije s akcentom na zanimanja ili kastu kojoj su pripadali prikazani likovi. Osam figura koje se nalaze u muzeju uglavnom prikazuju trgovce i sluge. Tijelo im je prvo ručno modelirano od gline, miješane sa vlaknima vune ili pamuka i fiksirano na drvenom postolju. Nakon perioda sušenja na suncu oživljavanje figura počinje dodavanjem boja, zatim, njihovim presvlačenjem tekstilom u odore koje su predstavljale njihov svakidašnji način oblačenja. One su u veoma lošem stanju, najprije zbog osjetljivosti materijala od kojeg su izrađene. Sušena glina je higroskopan materijal, a to znači da privlači i upija vlagu iz vazduha što je čini podložnom raznim vrstama degradacija. Tako se na pojedinim figurama mogu primijetiti manja oštećenja, poput nedostatka boje ili pojave fleka na tekstilu, dok su na drugima vidljiva veća oštećenja u vidu odvajanja djelova tijela, pa čak i mrvljenja glinenog materijala”, objašnjava Todorović.
Trenutno piše konzervatorsko-restauratorsku dokumentaciju za potrebe peraškog muzeja koja uključuje, između ostalog, detaljno mapiranje oštećenja na predmetima i plan radova. Kako se radi o specifičnom materijalu, malo poznatom na našim prostorima, ova mlada konzervatorka obavlja detaljno istraživanje kako bi odredila adekvatan pristup predmetima od keramike.
Regionalne i međunarodne konferencije su za konzervatore prilika da unaprijede ovu multidisciplinarnu djelatnost, koja je u dubokoj ravnoteži manuelnog umijeća i naučne preciznosti.
“Ovakve konferencije su bitne, jer se na njima predstavljaju nova otkrića, načini napredovanja struke, a dolazi i do razmjene nama značajnih informacija. Recimo, može se dogoditi da je neko već našao rješenje za problem na koji je druga strana tek naišla. Broj konzervatora-restauratora je mali. Kada se taj broj podijeli sa materijalima kojima se oni bave, broj ljudi za konsultacije u ovoj oblasti se dodatno smanjuje i zato je jako bitno stvoriti mrežu ljudi koji mogu biti kontaktirani u potrazi za savjetom, za razmjenu ideja ili možda saradnju na nekom budućem projektu”, kazala je Todorović.
Prvi put je, podsjeća, učestvovala na konferenciji u Hrvatskoj.
“U toj državi postoje studentske, međunarodne konferencije koje se održavaju svake godine u drugom gradu gdje postoje studijski programi konzervacije i restauracije. To su bile Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, Umjetnička akademija u Splitu i Sveučilište u Dubrovniku. Prve godine, kada sam počela da studiram u Dubrovniku, bio je red na naš univerzitet, pa sam se prijavila kao volonterka pri organizaciji konferencije. Tu sam uvidjela sve čari saradnje studenata i profesora u cilju organizacije konferencije na što većem nivou. Studenti svih godina su radili zajedno na programu. S obzirom na to da se mali broj ljudi upisuje na smjerove koji se bave konzervacijom, bila sam oduševljena odzivom i prilikom za upoznavanje istomišljenika, razmjenjivanjem kontakata i ideja. Upravo zbog toga sam iskoristila priliku da se ponovo prijavim tri godine kasnije, kada je ponovo došao red da naš univerzitet bude domaćin ovog događaja”, ispričala nam je Todorović.
Na posljednjoj godini studija se, uz mentorstvo profesorice Kristine Kojan Goluže, prijavila za učešće na dvije konferencije.
“Prva je održana u Krakovu pod nazivom Četvrta internacionalna studentska konferencija konzervacije-restauracije umjetničkih radova, gdje smo predstavile poster na temu Etike retuširanja. Ubrzo zatim uslijedio je i Kongres studenata muzeologije: Drugačije o baštini u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu gdje sam zajedno sa koleginicom Dorom Mihaljević držala predavanje o i danas aktivnom projektu Dubrovački krovovi Dokumentacija i glosar. Nakon odbrane diplomskog rada sam se zajedno sa Kristinom Kojan Golužom prijavila za konferenciju u organizaciji IIC grupacije Hrvatska pod nazivom Solidarnost u kulturi zaštita nasljeđa u kriznim situacijama. Za prisustvovanje konferenciji prijavilo se oko 500 ljudi širom svijeta, stvarajući na taj način veliku platformu za širenje svijesti o zaštiti kulturnog naslijeđa, gdje smo takođe predstavile problem dubrovačkih krovova”, prisjeća se Todorović.
Naglašava da je njena ljubav prema struci u kojoj radi,  velika.
“Radi se o veoma kompleksnom pozivu. Neophodni su, između ostalog, posjedovanje posebnog umjetničkog senzibiliteta, opšte kulture, poznavanje slikarskih tehnika, kao i naučnih konzervatorskih metoda. Uživala sam u svakom dosadašnjem angažmanu, kako u svojoj zemlji, tako i u Hrvatskoj i Austriji i do sada prilično naučila. Vjerujem da će mi vrijeme provedeno u Muzeju grada Perasta donijeti nova i značajna iskustva. Pružila mi se prilika da vidim kako je raditi u većem radnom kolektivu, gdje je potrebna bliska saradnja za rješavanje postavljenih zadataka. Ovom prilikom se zahvaljujem svojoj mentorki Maji Uskoković koja mi je omogućila da nađem svoje mjesto u tom kolektivu i stičem radno iskustvo”, zaključila je Todorović.