Društvo

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor

Institut za javno zdravlje Crne Gore i Klinički centar Crne Gore organizatori su drugog Festivala mentalnog zdravlja koji traje do danas.

Ovogodišnja tema ispituje povezanost mentalnog zdravlja sa promjenama u društvu.

Omladinski klub Kotor je ove godine bio učesnik Festivala organizujući tri događaja: interaktivnu projekciju filma i tribinu „Mentalno zdravlje i odnos prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti iz ugla Džokera“ koja je održana 11. oktobra, predavanje sa diskusijom „Uticaj ekonomske krize na mentalno zdravlje“ koje su vodile Neđeljka Radonjić i psihološkinja Aleksandra Terek (15. oktobra) i radionicu „Razvojne promjene i mentalno zdravlje-kako se suočiti sa životnim preprekama“ (18. oktobra).

Kako je za Radio Kotor danas kazala psihološkinja Aleksandra Terek, važno je da se u Crnoj Gori prepoznaje značaj mentalnog zdravlja, uključe mladi, a tim povodom, u okviru trajanja Festivala širom države organizovana su 43 događaja.

Kada govorimo o ličnosti, značajno je razlikovati šta je to poremećaj, a šta nije, kaže Terek za emisiju “Nedjeljni razgovor”.

“Crte ličnosti su relativno stalne dispozicije koje se ogledaju u našim mislima, ponašanju i individualnosti. Ljudi dijele širok spektar crta ličnosti, međutim, dosljednost je ono što čini individualnost specifičnom. Kada je riječ o upozorenjima tzv. crvenim i zelenim zastavicama, uvijek moramo imati na umu kontekst. Naše ponašanje je ponekad pod dejstvom emocija i ukoliko nemamo adekvatne mehanizme samoregulacije, to može ukazivati na problem”, navodi Terek.

S druge strane, ukoliko osjetimo neku jako neprijatnu emociju, ali na asertivan način priđemo svojoj emociji i sebi, pa i drugoj osobi koja je povezana sa situacijom u kojoj se nalazimo, možemo reći da je to tzv. zelena zastavica.

“Pojasniću situaciju, recimo, sa bijesom. On je tu da čuva nas, naš ego i nekada da postavi zdrave granice sa drugima. Kada ga osjetimo, imamo dvije solucije da postanemo agresivni i ispoljavamo tzv. crvena zastavica ponašanje ili se suočimo sa problemom tako što ćemo očuvati sopstveni i integritet druge osobe prema kojoj osjećamo bijes. Drugi način je dokaz zrelog ponašanja. U adolescenciji prirodno dolazi do promjena u granicama među roditeljima i djecom, vršnjacima, ali i među nastavnicima i djecom. Bez obzira na kojoj strani se nalazimo, trebamo uzeti u obzir da mi snosimo odgovornost za svoje ponašanje, a ne druga strana sa kojom komuniciramo”, kaže Terek.

Ukoliko osobi preko puta pripisujemo neke osobine, u toj situaciji mi koristimo mehanizam odbrane ili tzv. projekciju.

“To je trenutak kada djelove naše ličnosti koji nam se ne sviđaju, pripisujemo drugoj osobi, što predstavlja problem”, ističe naša sagovornica.  

Kada govorimo o poremećajima ličnosti, napominje, važno je prisjetiti se da svi dijelimo iste crte ličnosti, a ono što razlikuje poremećaj je intenzitet, trajanje i dosljednost određenih crta.

“O poremećajima ličnosti se danas sve češće govori. Stičem utisak i da se lako pripisuju takve dijagnoze. Kada slušamo o različitim tipovima poremećaja ličnosti, svi se možemo pronaći u okviru određenih. Međutim, razlika je u načinu funkcionisanja i nivou kontrole svog ponašanja. Daću primjer iz svoje profesije. Psiholozi, recimo, pripremaju psihološke instrumente za istraživanje, vode računa o drugim situacijama koje mogu da utiču na rezultate mjerenja predmeta ispitivanja, pažljivo istražuju sve statističke koeficijente i detaljno pišu psihološke izvještaje. Kada bismo taj kompleksan posao doveli u vezu sa poremećajem ličnosti, lako bismo uočili kako se podudara sa opsesivno-kompulsivnim, jer njega karakteriše upravo perfekcionizam, rigidno, strogo ponašanje, vođenje računa o detaljima i slično. Ipak, razlike su u tome, što ja, kao psihološkinja, mogu da kontrolišem kada i kako će biti sve po redu posloženo, jer su detalji bitni, dok se kod poremećaja ličnosti takvo ponašanje  ispoljava u svemu”, rekla je Terek.

Postoje tri grupe poremećaja ličnosti: ekscentrična grupa, koja se odlikuje neobičnim ponašanjem i percepcijom stvarnosti, emocionalno nezrela i nestabilna grupa koja se odlikuje nestabilnim ponašanjem i plašljivi poremećaji koji se povezuju sa visokim nivoima anksioznosti.

“Samo kod 3% populacije dijagnostikovan je poremećaj ličnosti, a 3% od sveukupnih poremećaja je antisocijalni poremećaj koji povezujemo sa psihopatijom. Vrlo rijetko susrećemo čist poremećaj, već najčešće to budu varijacije koje se prepoznaju u kombinaciji sa drugim psihičkim teškoćama. Da bi se takvoj osobi pomoglo, važno je da prvo uoči da ima problem, zatim da ga prihvati, a kada preuzme kontrolu, razumije da je ona ta koja je odgovorna za svoje ponašanje. Onda se kreće sa tretmanima i liječenjem, u zavisnosti od toga šta je neophodno, psihoterapija, upotreba medikamenata i slično”, objašnjava Terek.

Koju god dijagnozu da neko ima, ključno je razumjeti da se iza nje i dalje nalazi osoba.

“Iskustva iz ranog djetinjstva nam oblikuju sagledavanje života i nekada je upravo ono disfunkcionalno ponašanje u sadašnjoj situaciji sačuvalo, odnosno spasilo osobu u njenom ranom djetinjstvu. Zato je moja preporuka da ne pokušavamo da stavimo ljude u jedan okvir, već da ih sagledamo sa svim njihovim osobinama. Značajno je prepoznati različite poruke, fraze iz djetinjstva koje smo slušali, kao što su: Dječaci ne plaču, djevojčicama Ružna si kada plačeš ili univerzalno Nemoj da se mnogo smiješ, plakaćeš, koji nam brane da osjećamo, slobodno izražavamo emocije, a koje mi vremenom preuzimamo i prihvatamo kao interpersonalne poruke. Kako odrastamo, stičemo utisak da su nam mnoge emocije zabranjene, odnosno da nemamo pravo na njih. To se može sagledati i iz perspektive transgeneracijskog prenosa traume, gdje su naši čukundjedovi, pradjedovi zaista morali da potisnu emocije da bi preživjeli sve strahote mnogih dešavanja u prošlosti, ratova i slično. Takav mehanizam odbrane u životu često doprinosi tome da izvjesno vrijeme potisnemo empatiju i još mnogo toga u nama, što kasnije donese više štete nego koristi”, kaže Terek.  

Sa njom smo razgovarali i na temu promocije „idealnog“ života koji se promoviše na društvenim mrežama i nametanja nerealnih standarda ljepote.

“Istraživanja iz socijalne psihologije govore u prilog da osobe koje su fizički atraktivnije na izvjestan način zaista lakše pronalaze posao, partnera i pomoć kada im je potrebna, ali se postavlja pitanje da li je to zaista samo zbog fizičkog izgleda ili i zbog spektra unutrašnjih sposobnosti koje osoba ima. Prijatna spoljašnjost je zapravo samo prvi utisak. U pubertetu se tijelo mijenja i tada se javljaju tjelesne dismorfije, odnosno opsesivne misli koje pogađaju osobu koja vjeruje da sa njenim tijelom ili nekim dijelom tijela nešto nije u redu, recimo, da ima veliki nos. Ono gdje se vidi da je zapravo to sasvim nerealna slika je to što naši najbliži i oni iz našeg bliskog okruženja tu nepravilnost uopšte ne primjećuju”, navodi Terek.

Tjelesne dismorfije se, dodaje, javljaju kod djevojčica i kod dječaka. “Nažalost, istraživanja su češće fokusirana na djevojčice zbog poremećaja u ishrani. Do tjelesnih dismorfija dolazi zbog nelagode u sopstvenom tijelu, neprihvatanja sebe, ali i upoređivanja sa drugima, što može dovesti do osjećaja neadekvatnosti i pojačati samokritički stav, te eskalirati u anksioznost, depresiju. Veliki broj medija je to, nažalost, iskoristio, pa se danas, bilježimo, prve dismorfije kod djevojčica javljaju čak i u šestoj godini života. Bitno je znati i zašto nam se takvi sadržaji pojavljuju na društvenim mrežama. Često zaboravljamo da smo mi odgovorni za ono šta gledamo i pratimo na društvenim mrežama, pa se krećemo u okviru starih navika u zoni komfora koja je štetna za nas, ali znamo šta da očekujemo. S druge strane, online prostor nudi sadržaj koji nam omogućava da prihvatimo svoje tijelo, da se edukujemo o raznim stvarima i uči nas kako možemo adekvatno da unaprijedimo svoje mentalno zdravlje i odnose sa drugima. Tome u prilog i influenseri koje dijele lične priče prihvatanja, te stvaraju prostor za osnaživanje sebe i drugih. Na nama je da izaberemo koji put ćemo pratiti, a ono što bi bila poruka roditeljima je da svoju djecu ohrabruju, pitaju za osjećanja, aktivno slušaju i otvoreno razgovaraju sa njima o svim temama”, poručila je Terek.  

Razgovor možete poslušati na linku Nedjeljni razgovor.