Društvo

Tekst Jelena Kljajević

Foto Privatna arhiva 

Vrlo često se, koliko god nam dinamika ne prijala, pomirimo sa svakodnevnicom – dnevnim obavezama, radnim zadacima u profesiji koja nas više ne ispunjava i komunikacijom sa ljudima sa kojima više nemamo zajednički jezik.

No, ukoliko težimo ugodnijem životu koji podrazumijeva osjećaj mira i ispunjenosti, promjene su na tom putu neophodne.

Kotoranka koja živi i radi u Podgorici Svetlana Ćetković, više od dvadeset godina je bila zaposlena u sektoru telekomunikacija i bankarstva, a danas se bavi psihoterapijskim savjetovanjem i sertifikovani je NLP kouč i praktičar.

Kako kaže, osluškivanje sopstvenih unutrašnjih kapaciteta pomaže nam da donosimo odluke i unosimo u život promjene.

 “Edukacija kroz koju prolazite u namjeri da se bavite psihoterapijskim savjetovanjem ukazuje vam na nove percepcije i jednu sasvim novu realnost, a prethodno je potrebno prevazići dosta težak period koji promjena sa sobom nosi” – kaže Ćetković koja je bila gošća naših “Ljetnjih priča”.

Na pitanje: kako se nakon više od dvije decenije rada u potpuno drugoj oblasti, odlučila da promijeni profesiju, odgovara “da je osjetila da je vrijeme za promjenu i da je taj osjećaj pratila”.

“Uvijek sam voljela da napredujem u poslu, da se ne bavim repetitivnim radnjama već da idem stepenik po stepenik u usvajanju novih znanja. Ukupno osamnaest godina sam provela u sektoru telekomunikacija, osjetila da je potrebna promjena i ušla u oblast bankarstva, gdje sam provela četiri godine. Nakon toga sam pomislila da je ponovo vrijeme za promjenu. Razmišljajući da li zaista trena da “prelomim” sam se pitala:  Kakav sam ja primjer mojoj djeci, ako me posmatraju kako ostajem u istoj profesiji, a imam želju, volju i kapacitet da se usredsredim na nešto novo? Imala sam podršku porodice ali je interesantno to što, ipak, nisam imala njihovo razumijevanje. Nije im bilo jasno kako to da napuštam “siguran posao” i idem u nešto nepoznato, ali su uvijek poštovali moju odluku, bili uz mene i na tome sam im beskrajno zahvalna” – priča Ćetković.

Kaže da je ideja o promjeni “tinjala” nekoliko godina.

“Baveći se prethodnim poslom, paralelno sam počela da se edukujem u nekim drugim oblastima i moj interni osjećaj je bio da na primarnom poslu,  ne mogu više da dam sto posto.  To je za mene bio alarm, a ne znači da bi svima bio jer smo, naravno, različiti. No meni je to bilo važno. Ja nisam razmišljala da uzmem neku pauzu, bolovanje i slično jer se po mom mišljenju bolovanje uzima samo ako si zdrastveno spriječen da dolaziš na posao i obavljaš zadatke. Smatrala sam da nije fer da ostanem na poslu kojem se ne mogu posvetiti u potpunosti. Tako sam u nešto novo ušla prilično nespremna, iako je činjenica da nikada ne znamo koliko smo spremni za određene promjene. Ali ipak, u Crnoj Gori u to vrijeme oblast psihoterpijskog savjetovanja nije bila na pravi način afirmisana pa sam morala da počnem praktično “od nule” – priča Ćetković.

Psihoterapijsko savjetovanje je, objašnjava, oblast koja pomaže ljudima da riješe neke svoje važne životne probleme – u poslu, porodici, sa djecom , sa prijateljima i “ne bavi se poremećajima ličnosti”.

“Potrebno je da već imate završen fakultet i onda krećete u proces edukacije na ovom polju. Edukacija za psihoterapijskog savjetnika traje četiri godine. Već nakon druge godine, počinje rad sa klijentima. Da bi se dobio sertifikat na kraju, potrebno je preko dvije stotine rada sa klijentima, desetine sati supervizije, zatim supervizija na grupi, lični rad odnosno da imate svog terapeuta sa kojim morate svoje dileme i terete da raščlanite, kako biste bili pomoć klijentima sa kojima radite. Što se samog procesa učenja tiče, on traje čitavog života, nikada se ne završava. Svi mi imamo neke svoje obrasce koje nosimo kroz život, a oni nam ili pomažu ili ne pomažu, imamo probleme sa kojima se suočavamo…. Zato je potrebno da smo stalno “budni”, da se preispitujemo, da vidimo što nam to stvara poteškoće u životu i zaista je to proces koji se nikad ne završava” – priča Ćetković.

Vrlo je važno, kako ističe, da osoba koja se bavi psihoterapijskim savjetovanjem prepoznaje sopstvene “limite”.

“Ukoliko, recimo, uočite da vi ne možete pomoći klijentu, onda treba da ga uputite nekome od kolega za koga znate da je specijalizovan za tu oblast ili psihijatru. Stalno održavamo među sobom kontakte i veze, jer je klijent u cijeloj priči najvažniji, pošto je on najranjiviji i uvijek je važno da je njegova dobrobiti ispred svega” – zaključuje Ćetković.