Društvo

Tekst i foto Jelena Kljajević

Privilegija je baviti se poslom koji volite, uživati u procesu rada, u osmišljavanju novih ideja...

Rijetki su oni koji u tome traju, čiji osmjeh govori da se ipak nisu umorili, čiji pogled poručuje da su se sjetili nečeg novog i koji su svakim svojim potezom korak naprijed u profesiji koju su izabrali.

Novinarka Nezavisnog dnevnika „Vijesti“ Svetlana Mandić koja inspiriše svojom vedrinom, posvećenošću, idejama, načinom na koji povezuje ljude i pristupa profesiji kojom se bavi bila je gošća današnje emisije „Nedjeljni razgovor“.

Dugi niz godina je dopisnica iz Nikšića, a njen profesionalni put je jako zanimljiv jer pored novinarstva, ima još jednu ljubav na koju ni danas nije zaboravila.

Naime, učionicu i rad sa djecom u kojem je uživala, nakon desetak godina je zamijenila novinarstvom.

„ Završila sam biologiju i hemiju, u to vrijeme - na Filozofskom fakultetu u Nikšiću i potom bila prosvjetni radnik zaposlen u osnovnim školama – prvo na Grahovu, a onda u Pivi gdje sam se zadržala deceniju. Bila mi je čast raditi sa ovim mladim ljudima. Tu djecu nazivam mojom jer smo učili jedni od drugih , proveli puno vremena zajedno, jer su oni neiskvarena, divna i jako pametna bića i to sjećanje na druženje sa njima za mene je divno. I danas smo u dobrim odnosima, a za ovaj kraj me vežu i kumstva što daje mojoj vezi sa njima posebnu čar“ – priča Svetlana.

Žurnalistika je, objašnjava, oduvijek zanimala.

„ Htjela sam da studiram novinarstvo nakon završetka srednje škole ali sticajem okolnosti to nisam mogla. Kada su otvorene studije žurnalistike u Podgorici, upisala sam fakultet i uporedo radila u školi. Bilo je dosta naporno, čitav dan sam bila odsutna od kuće i to je trajalo četiri godine. No, to je bila moja želja i nisam odustajala. Po završetku studija sam odradila, uslovno rečeno, pripravnički staž u trajanju od godinu, a istovremeno bila i nastavnica u školi. Nakon toga, u istoj firmi dobila sam stalno zaposlenje kao novinarka i prestala sam sa radom u prosvjeti kojem ću se nešto kasnije na izvjestan način ponovo vratiti“ – priča Svetlana.

Prednost novinarskog posla za koji znamo da je stresan i iscrpljujući je, po njenom mišljenju, taj „što kao novinar možete stvarnost učiniti boljom“.

„ Možete da utičete da se neke negativne stvari isprave, možete pomoći ljudima, uticati na druge da pomognu... Ne možete promijeniti hiljade ljudi ali ako jednog promijenite na bolje - vi ste već uspjeli .... Ja u šali kažem: Kako god nas nazivali – prvom, petom ili sedmom silom – sila je sila.   I danas se mnogi  „boje“ onoga što bi novinar mogao da objavi, pa na taj način možete uticati da se društvena stvarnost mijenja na bolje. Objaviti tekst, pokrenuti stvari, onima koji se suočavaju sa poteškoćama učiniti život lakšim... To su dobre strane novinarskog posla“ – priča Mandić.

Svetlana je tokom ove godine nagrađena sa ukupno pet priznanja.

Nedavno joj je pripala treća nagrada za najbolju reportažu na Internacionalnom festivalu reportaže i medija – Interfer Zlatna Nika.

Dobitnica je specijalne nagrade za poseban doprinos promociji kulture i integraciji Roma i Egipćana u Crnoj Gori, te unaprjeđenju njihovog položaja u društvu, u organizaciji Građanske alijanse.

Nagradu za najemotivniju priču dodijelili su joj NVO “Sana” i Mladi dijaspore, dok je od strane NVO “Župa u srcu” nagrađena za najbolji istraživački tekst koji se tiče nikšićkog polja.

Najdraža joj je, kaže, nagrada za filantropiju „Iskra“ koju dodjeljuje Fond za aktivno građanstvo (fAKT).

 “ To je, zapravo, nagrada svim tekstovima i svim dobrim ljudima koji su ih pročitali i potom pomogli da riješimo egzistencijalne i probleme sa zdravljem onih o kojima sam u tekstovima pisala. Filantropija je, zaista, nešto čime volim da se bavim i ova nagrada mi je zato posebno draga” – kaže Mandić.

 Ono što u novinarskom poslu ne voli je takozvana crna hronika.

“ I to je dio posla i logično je da se moramo i time baviti. Ipak, kad pišem te tekstove posebno sam pažljiva, pročitam svaku rečenicu koju sam napisala bukvalno po pet puta. Dovoljno je što ljudi izgube nekog svog, nego im još stvarate dodatnu bol nekim tekstom. Zato se trudim da sve bude formulisano tako da ih ni jedna napisana rečenica ne povrijedi. Znam da ljude interesuju detalji kad se nešto tako desi, ali ako treba - preskočite neki podatak ako smatrate da će to nekog povrijediti. Nije bitna ekskluziva kada je crna hronika u pitanju – bitno je ostati čovjek” – poručuje Mandić.

Žurnalistiku i rad u prosvjeti prethodnih godina uspjela je da objedini. Godinama je radila honorarno kao asistent u nastavi na Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje u Nikšiću, a na programu sportski novinar.

“ Interesantno je što sam na Fakultetu u više navrata srela moje učenike iz Pive koji su tih godina bili studenti. Uvijek sam sve studente savjetovala da pitaju ono što ih zanima u vezi sa poslom novinara. Trudila sam se da im na predavanjima dovedem moje kolege novinare iz drugih medija i da im oni ispričaju svoje novinarske priče odnosno  kako je to lijepo, zahtjevno i izazovno biti novinar u Crnoj Gori ” – priča Mandić.

Svetlana posebno uživa u reportažama, a nedavno ih je objedinila u zbirku reportaža i objavila knjigu “Kad tišina progovori” koja je u aprilu ove godine predstavljena u Nikšićkom pozorištu.

Bilo je to, kako kaže, posebno veče koje je okupilo pet stotina gostiju među kojima su osobe iz različitih sfera društva.

“ Još uvijek mi to djeluje nestvarno. Smatram da je to bila kruna moje petnaestogodišnje novinarske karijere. Izabrala sam sto sedamdeset pet priča. Nisam mogla objaviti sve jer ih je jako puno. To su priče o malim – velikim ljudima. Željela sam da objavim tu knjigu jer sam to obećala mojoj porodici, ali i čitaocima “Vijesti” koji su mi često govorili da jedva čekaju nedjelju jer tada kupuju novine kako bi čitali moje reportaže. Mnogi od ljudi o kojima sam pisala su bili do tada nepoznati, a zaslužili su da se o njima čuje i piše i smatram da je važno da sve te priče “traju i nakon nas”. Nikšić je grad velikog srca i velikih ljudi i oni treba da traju” – kaže Mandić.

Na pitanje: Je li u Crnoj Gori danas teško biti novinar, odgovara da nije.

“ Zašto to kažem? Zato što, zaista, volim svoj posao, a kad nešto voliš nemaš utisak da je teško. Volim kuću u kojoj radim, podržavaju me, izlaze u susret kad god je to potrebno, cijenim ljude sa kojima radim…. Smatram da se ljudi upornošću i radom nameću, koliko god današnje vrijeme to, nerijetko, demantuje. Ja studentima često govorim da ne smiju razmišljati kako se do posla dolazi “samo preko veze”. Trudite se, učite, vjerujte u sebe i naći ćete svoje mjesto pod suncem. Ja sam, recimo, bila najbolji student Filozofskog fakulteta i dobila sam posao u seoskim školama do kojih sam morala svakodnevno da putujem. Ipak , nisam poklekla. To je za mene bio benefit, divno iskustvo i put koji me je doveo do onoga kojim koračam danas i u kojem uživam” –  zaključuje Mandić.