Društvo

Tekst: Sanja Čavor
Foto: Radio Kotor

Umjetnica Vanja Stojković za Radio Kotor kaže da umjetnost oslobađa, te da se kroz vještinu prepoznavanja neverbalnih simbola komunikacije i metafora, može mnogo saznati.

U okviru obilježavanja Dječje nedjelje u osnovnim školama na Prčanju, Radanovićima i u Risnu, djeca i mladi su imali priliku da aktivno učestvuju u radionici na temu “Umjetnošću do mentalnog zdravlja”.

“Radi se o jednom, za mene lično izuzetno važnom projektu, čiji je cilj pomoći mladima da se oslobode stresa, nauče da otvoreno i jasno razgovaraju o svojim problemima, o tome kako se osjećaju, kao i da se ohrabre, osjete sigurnim da kažu što misle i bez zadrške ispričaju šta im se dešava u mnogim fazama odrastanja”, pojašnjava Stojković.    

Kako navodi za današnje izdanje emisije „Nedjeljni razgovor“, prijatno je iznenađena brojem djece koja su pozitivno odreagovala, dijelila segmente iz svog ličnog iskustva, pokazivala empatiju.

“Poseban utisak na mene ostavili su mali heroji koji su odvažno ustali i pred svojim drugarima i nastavnim osobljem jasno i glasno govorili o svojim najdubljim strahovima i emocijama. Jedan dječak iz Osnovne škole Ivo Visin na Prčanju je kazao da se nakon izrečenog osjeća kao da je pola njegovog straha ostalo kod mene, što me posebno dirnulo”, rekla je Stojković.

Oko dvije stotine učenika su dopustili da ruke na papir prenesu najdublje probleme i strahove.

“Pored uobičajenih koje današnje društvo neminovno nosi sa sobom, a tiču se sistema vrijednosti, konzumerizma i površnosti, na crtežima sam uočila i elemente koji se mogu dovesti u vezu sa samopovređivanjem, zanemarivanjem, nasiljem i to najčešće unutar porodice”, dodaje Stojković.

S druge strane, kod manjeg broja djece, nažalost, susrela se i sa potpunim odsustvom empatije.

“Ono što je najvažnije, to je da su bez zadrške prihvatila metodu crtanja i stavila do znanja da im je potrebna pomoć, ali i da ne smiju, stide se ili smatraju da nema svrhe da se obrate bilo kome, jer neće biti u dovoljnoj mjeri saslušani i uvaženi. U svakom slučaju, bilo mi je drago da sam se mogla družiti sa djecom u Kotoru, a umjetnost se još jednom pokazala kao oslobađajuća i odličan vid komunikacije sa podsvjesnim”, ocjenjuje naša sagovornica.

Ona je podijelila dio svoje intimne ispovjesti i između ostalog, govorila o tome kako je počela sa organizovanjem besplatnih radionica za djecu i mlade, te kako nam umjetnost može pomoći u prevazilaženju stresnih situacija, uznemirenosti i anksioznosti.

Anksioznost koja nije patološka, naglašava, nekada može pomoći da primijetimo opasne situacije i usmjerimo našu pažnju tako da budemo bezbjedni. To je, nastavlja, naučila tek nakon što je potražila pomoć stručnog lica i prošla kroz psihoterapijski proces o kome danas otvoreno govori.  

Porodična klima u kojoj je odrasla, ističe, nije bila povoljna.

“U mojoj primarnoj porodici, a to sam osvijestila i razumjela kasnije, bilo je mnogo toga što je loše, počevši od odrstanja u patrijarhatu, bipolarnog poremećaja ličnosti, nažalost, do suicida. Nakon što smo izgubili jednog od najvažnijih figura u porodici, tatu, susrela sam se sa neobjašnjivim momentima beznađa, tuge, preispitivanja, nedovoljnosti. Počela sam da sumnjam u sebe, svoje sposobnosti, uvjerena da sve što nam se dogodilo, nije došlo tek tako i da postoji neki razlog. Godinama kasnije, nakon plovidbe na jednom kruzeru, iznenada sam doživjela napad panike i sjutradan sam svom kolegi Peruancu, jer na engleskom nisam znala dobro da objasnim, nacrtala kako se osjećam. On je u par sekundi prepoznao kako se osjećam rekao da sam zarobljenica svog uma”, prisjeća se ona.

Uslijedili su razgovori sa psihoterapeutom.

“Počela sam da se osjećam bolje. Bitno je da roditelji razumiju da strahovi i anksioznost ne dolaze zato što nam je dosadno, kako laička javnost često procjenjuje, već da mladima zaista treba slušanje, iskren razgovor i podrška. Shvatila sam da nema snažnijeg komunikacijskog sredstva kod djece i mladih od crteža i da sam, zapravo, trebala više da razgovaram, a manje prećutkujem o svojim emocijama i proživljenom iskustvu. Tako su počele moje besplatne radionice koje organizujem već tri godine, a u tome mi, između ostalih, pomaže dr Irena Đorđević, psihijatrica i psihoterapeutkinja kojoj sam neizmjerno zahvalna na podršci”, objasnila je Stojković, izrazivši nadu da će u Kotoru već sljedećeg mjeseca govoriti na sličnu temu, na tribini za roditelje.  
 

Emisiju možete poslušati na linku Nedjeljni razgovor.