Društvo

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor /S.Č.

U gradu koji bilježi i slavi vrhunske sportske rezultate, daleko od reflektora, dvije žene, Stana Popović Bigović i Snežana Vučurović, godinama su tiha, ali neizostavna podrška kotorskom sportu.

Njihova prisutnost nije vezana za uloge u sistemu, već za srce koje daju klubovima i lokalnoj zajednici. One ne traže pažnju, ali je neizbježno zaslužuju.

Nisu odmah željele pred mikrofone Radio Kotora.

„Nemamo što posebno da kažemo“, rekle su skromno Ćile i Sneška. A onda su, upravo za emisiju „Nedjeljni razgovor“ ispričale storiju koju vrijedi čuti.

Stana dan počinje u hotelu „Marija“ u Starom gradu, gdje radi kao recepcionerka. Miris kafe i zvukovi užurbanih ulica u postsezoni, njen su ritam.

Na drugom kraju grada, u zgradi Opštine, Sneška „slaže“ brojke u budžetu koje “kroje” život grada i njegovih stanovnika/ca. Međutim, kako same kažu, prava matematika za njih se događa na terenu, kada se sabiraju bodovi i uvećavaju emocije.

U prostorijama Fudbalskog kluba (FK) “Bokelj” često miriše na dom. Stana, posljednjih godina za igrače donosi obroke poslije treninga i utakmica, ali to je, kako kaže, mnogo više od kuvanja.

„Sve to radim iz duše. Nema tu zadatka“, kaže, uz osmijeh i napomenu da je na stadionu od pete godine.

„Moj otac, Lazo Popović, bio je gotovo pola vijeka u upravi plavo-bijelih. Ljubav prema klubu počela je u djetinjstvu. Sin Pavle, koji sada ima pet i po godina, prohodao je baš na stadionu Bokelja. Kod nas utakmice određuju dnevni raspored, ne obratno“, ističe ona.

Prisjeća se da je propuštala čak i školske ekskurzije u osnovnoj i srednjoj školi, samo da bi pratila situaciju u Bokelju, ko dolazi, ima li novih igrača.

“Treninge sam gledala i ujutro i popodne, bez obzira na sve. Poslije očeve smrti, nastavila sam sama, nekako, još posvećenije. U svakom uspjehu kluba osjećala sam kao da je i on tu, ponosan. Danas, kada su na čelu ljudi koje je on volio, osjećam dodatnu snagu i vjeru da će Bokelj, baš sa njima, dostići svoj najveći uspjeh. Vjerujem u njih, jer su borci”, naglašava ona.

Snežanin niko nije bio u sportu, ali ljubav prema fudbalu i sportskim klubovima rodila se spontano.

„Sve je počelo davno, ispred zgrade kod trećeg puta u Dobroti. Odrasli smo kao djeca radnika Jugopetrola, zajedno išli u kino, šetnje, kupovali sličice fudbalera, igrali tapkanja, prelistavali šasopis Tempo. Od utakmice Jugoslavija-Bugarska, koja je odigrana u decembru 1983. godine, naročito sam se zainteresovala sa dešavanja u sportu“, dodaje ona. Prati klubove iz Kotora: “Bokelj”, “Grbalj”, “Primorac”, ali i “Crvenu zvezdu”, “Inter” iz Milana, “Hajduk” iz Splita.

Posebno, kaže, pamti utakmicu iz 2016. godine kada je “Bokelj” ušao u Evropu.

„Išle smo u Petrovac, gledale kvalifikacije protiv Vojvodine. A jedno od najdražih sportskih putovanja bilo je finale Final four-a u Napulju 2010. godine, kada je Primorac postao vicešampion Evrope”, prisjeća se.

Krajem avgusta, Stana je proslavila svoj rođendan. Fotografija sa stadiona, uz osmijeh, buket cvijeća i zagrljaje cijelog tima FK “Bokelj”, govori više od riječi. Nije nosila dres, ali je tog dana bila zvijezda utakmice, zbog svega što godinama daje, bez da išta traži zauzvrat.

Sportski direktor FK “Bokelj” Dejan Ognjanović naglašava da je njena podrška klubu neprocjenjiva.

“Iskreno, ne znam kako da izrazim zahvalnost za svu ljubav i posvećenost koju nam pruža, ne samo kao navijačica, već kao simbol zajednice. Takvi ljudi se rijetko sreću. U svoje ime i u ime kluba, hvala za sve što radi za nas”, izjavio je Ognjanović za naš radio.

Nerijetko je Stana i korak bliže, na klupi, rame uz rame s trenerima. Tamo gdje se donose odluke, ali i dijele emocije. Njihovi albumi u telefonima puni su fotografija sa sportskim legendama, regionalnim, crnogorskim i kotorskim. Svaka slika je uspomena.

„Meni je najdraža ona sa Ivanom Gudeljom, idolom iz djetinjstva”, priznaje Snežana, dok Stana kaže da je za nju to ”fotografija sa sinom na stadionu Bokelja prošle godine”, kada su ušli u Prvu ligu.

Na kraju razgovora ističu da je vidljivost u medijima danas precijenjena.

„Važno nam je da naši životni saigrači znaju da smo uvijek tu. Sve ostalo je samo buka“, zaključuju.

Njihova priča je potvrda da sport ne opstaje samo kroz sistem, sponzore i novac, već kroz ljude. Kroz stisnute pesnice, aplauze, poglede sa tribina i emocije koje vežu snažnije nego bilo koji ugovor.

Razgovor možete poslušati na linku Nedjeljni razgovor.