Društvo

Naš sugrađanin Dragan Srdoč, privredni ribar, bavi se ovom djelatnošću, kako kaže, cijeli život.

Nije član nijednog ribarskog udruženja i smatra da je jedan  od rijetkih koji je ribanju, kao osnovnom izvoru prihoda, ostao vjeran i danas, „iako ribe u zalivu gotovo da više i nema“.

Plave ribe, sardela, gavica, palamida, kao da nikada nije bilo u Boki, dok je  primjerke orada, brancina i rombuna, smatra, humano vratiti u vodu kako bi uspjeli da dostignu reproduktivnu fazu.

Dodaje da su nekadašnji ribari, snalazeći se u aktuelnim trendovima i u okolnostima deficita ribe u Boki, danas izdavaoci apartmana, vlasnici taksi glisera...

Kao krivce „targetira“ kruzere i glisere, „koji su rastjerali ribu, ali i uništili morsko dno i obalu“.

Kritičan je i kada je riječ o nadležnim opštinskim i državnim organima, a posebno ga zabrinjava „ćutanje“ Instituta za biologiju mora, „koji bi u ataku za zadovoljavanje apetita turizma i kruzinga, ipak više trebalo značajnije da „podržava stranu“ zdravog i bogatog ekosistema, jednog od najljepših zaliva svijeta“.

U emisiji "Život je more" priča kako o katastrofalnom stanju ribljeg fonda u Boki „graje“ već 15 godina, ali i da niko od nadležnih ne čuje njegov, više vapaj, nego apel.

“Ribanjem sam počeo da se bavim još kao dijete, na jednu malu karolicu, na bukvice, guljoče, špariće i onda je to krenulo nekim svojim tokom.

Imam u sjećanju ispod ponte, ovi stariji će se toga sjetiti, malih labri, šarenih, žutih, plavih, crvenih, svakakvih, kao mali akvarijum je to bio. Guljoči, mačkulje…

Onda se krenulo dalje na bukve, pa na cipole i poslije mreže i tako dalje. Iskakali bi sarduni, pa bi se onda na iste te sardune hvatali oni veliki ingljuni.

To je Boka osamdesetih, kada sam ja bio klinac.

To je ponta na Peluzicu, ispred koje bi iskakala sitna riba, kačala velika... Tu je čak i posta bila, gdje je sada nasip kod bolnice. Tu su dolazili Muljani. Pokojni Nikša Pasković i Panto, velika jata cipola su hvatali.

Kada se izlazilo na ribanje u tim godinama, kako je to izgledalo? Pretpostavljam bilo je i dobro društvo.

Tu smo provodili vrijeme, cijelo ljeto, poslije škole, čak sam znao prije škole poći abrumati na cipole i onda bih ribao do određenog vremena a onda u školu. Kada se vratim odmah se trčalo na karolu da se ponovo ide na ribanje.

To je period poslije zemljotresa. Bilo je daleko manje objekata. Zaliv se lako reprodukovao svojom vodom koja je dolazila iz vrulja, rijeka… Danas imamo situaciju da svi govore da je ribe manje. Što je po tebi glavni razlog? 

To otprilike ide, koliko primjećujem od početka kruzera. Ja sam recimo, baš taj dan kada je došao brod najavljen uz veliku pompu, saznao i da će se to nastaviti u velikom broju. Oni su rekli doći će jedan brod, nekako prikriveno. Kada je uplovljavao gledao sam ono čudovište veliko, onu grdosiju. 

Ribao sam na rombune taj dan. Hvatalo se na male parangale.

On je prošao, ja sam nastavio ribanje. U jednom momentu su kurenti samo počeli da me nose.

Njeskao sam, krenuo da spustim, ali vidim idem pored ostalih samolovki. Krenem nazad veslima, ali ne mogu veslati koliko su me kurenti nosili. Morao sam da upalim motor da se vratim na prvu, da je spustim u more da ribam, kad ono opet me baca lijevo, desno. Velika olova sam morao da stavljam da bi mi to samo potonulo dolje.

To je samo dolazak broda, a kasnije ću kroz priču objasniti, kada učine manovre, što se tu događa, koliko zaliv vri, koliki su to kurenti, koliko je to čudo što čine ti brodovi. Uz put još i što se vremenom aktiviralo, brza plovila, gliseri i tenderi koji voze putnike. Znači cijela jedna gungula.

Ja grajem već 15 godina, jer vidim što se događa i što će se dogoditi. Jer tačno se vidi pad otkako su počela ta dešavanja po moru. Vidi se pad na ulove. Iz godine u godinu sve manje i manje.

U zadnje dvije tri godine bacam mreže i ne mogu ribu jednu uhvatiti. Zaboravio sam kako riba ozgleda.

Nekada ste dobro živjeli od ribanja.

Solidno, lijepo, normalno. Devedesetih godina kada su ljudi ostajali bez posla po fabrikama, gdje su našli spas?  Na more. Izlazili su ljudi i ribali da bi se prehranili. Nisu imali primanja. Po 20 ličnih dohodaka nisu primali, pa su na more izlazili da bi preživjeli.

Kada sam ja to na jednom sastanku sa ribarima pomenuo, rekli su da to nije njihova nadležnost,  nego da se obratim ministru ekonomije, što je apsurd jer ja pripadam Ministarstvu poljoprivrede i svaki problem se mora njima naglasiti. O uništeni postama da ne pričamo. Ipak glavni problem su brodovi, zatim nelegalni ribari. uništene poste, dinamitaši.. Mada, ovaj novi inspektor nešto radi, ok je. Ipak sve je uništeno. Te ribarske poste, nemaju ribari gdje više ni potezati mreže bukvalno.

Koliko je ribarskih posti  i u kakvom su stanju ?

Imam od jednog Prčanjanina brošuru gdje je on obilježio bio Kotorsko - risanski zaliv. Bilo ih je preko 200 u tom periodu. To je bilo 50-tih godina. U toj brošuri su bili  neki izrazi koji su se koristili u ribanju. Arduranje, znači ribalo se na arduru, na alanje mreže, uglavnom neki stari izrazi su se koristili.

Zatim, posti je bilo 115 , a prije desetak godina, kada sam se ja borio protiv tih nekih stvari, ostalo je  bilo desetak, 15 možda.

I to onih potpuno čistih. O čemu se rad? Ljudi kupe barku, gliser, bace surgadinu, bovu i automatski su uništili ribarsku postu, tako da ih nije još par ostalo.

Na te poste su ribari potezali mreže, hvatali raznu ribu, sitnu ribu. Tu su dolazili i drugi ribari i kupovali odmah na postu. Možda ćete se sjetiti ribe pod Sveti Stasije, koliko je tu recimo barki bilo? Po 30, 40, 50 barki da riba. Hvatalo se lansardi, filuna, palamida, dolje na dno rombuna...       

Sada bacite pogled na Sveti Stasije, nema jedne jedine barke.

Jeste li član nekog udruženja ribarskog ?

Ne.

Kada ste spominjali poste i  taj način ribanja, kakva je situacija u naselju Muo i u Orahovcu ?

Vi sada na Muo nemate više nijednog ribara. To je “nonsens”. Jedno ribarsko mjesto koje je jedno od najstarijih na Mediteranu, nema ni jednu družinu ribarsku. Nekada ih je bilo deset.

Uglavnom se bavite ribanjem s ponte i iz barke?

Iz barke uglavnom, s mrežama. Hvatalo se svega, brancina po sedam, osam kila sa obale, na mreže palamida, trupića, tunića, tu se znalo uhvatiti preko 200 komada. Velika jata su bila.

To se onda moglo i prodati.

Sve se prodavalo. Sada se riba čak ne može, i kada se uhvati, prodati u restoran, jer se drži tovljena orada i brancin. 

Možete, kada prođete kroz grad, preko ljeta samo da vidite u vitrini oradu i brancina. Nema nikakve druge ribe. 

Nama više niko da drži bukvu, neki pjat rombuna…

Kako izgleda jedan tvoj izlazak na ribanje?

Ribanje sam toliko volio da nisam mogao da dočekam da mi zazvoni sat da idem. Skakao sam iz kreveta da idem na more. Recimo na rombune kada sam išao, kupio bih ili bi sam u to vrijeme hvatao kanjoče, a samolovke, parangali već bi bili pripremljeni i ujutro u svitanje bi krenuo sa ribanjem. Odmah u svitanje. Znači, još je mrak i kada krene po brdima da sviće, tako bih krenuo spuštati.

I odmah bacim prvu, krenem da bacam drugu, ona prva se već vrti, znači uhvaćen je komad. Onda se vraćam na prvu, izvučem ribu, bacim je, vratim u more, krenem treću, ova prva se opet vrti… 

I tako dok ih ne bacim sedam, osam komada, dok ne počnem onaj jedan đir od prve do zadnje, ja već uhvatim recimo dva, tri kila lijepih rombuna.

Ja bih recimo do 11, najkasnije podne, napunio kantu ribe, kantu i po  rombuna.

Najveći je bio kilo i 600.

A oni veliki što su se računali kao veliki, od pola kila, 600 deka, toga sam uhvatio ne znam ni sam koliko.

Bude tu i manjih, pa se nešto vrati i u more.

Ostale ribe, recimo orade i brancini, kakvi su tu bili trofeji?

Meni je najveći brancin lično pet kila i 200. Orada isto oko pet kila.

Kako se na orade riba? Mnogi danas to rade s ponte na štap…

Na razne njeske, nabavljaju i nekakve crve. Meni se najbolje pokazalo na samu mušulju i to ne da vadim meso, nego na cijelu mušulju. Ona to jednostavno slomi kao ništa.

Sada iz uzgajališta često izađu i pobjegnu tovljene orade.

U samom kvalitetu je najveća poenta. Ja sam imao priliku da probam tovljenu oradu i brancina. Meni je to potpuno jedan te isti ukus, iako su brancin i orada velika razlika. Pravi brancin međutim ima spužvasto, lijepo, meko meso, a orada je malo oporija, malo je tvrđa, uglavnom razlika je. U nekoj emisiji neki tamo je reklamirao svoju firmu i ubjeđivao narod, što je nevjerovatna priča, da su ove što on uzgaja i daje im nekakve antibiotike, mnogo kvalitetnije nego sama divlja riba, pa vi sami zaključite.

Da se vratimo malo na ovo zlo od propelera i uticaj na riblji fond.

Dakle, brod kada prođe, on samim dolaskom već napravi velikim propelerima kurente, struje... 

Najveći problem u svoj toj priči su prvo manovre i sidrenja. Pri sidrenjima, on utopi, ne znam ni sam koliko tona teško ono veliko sidro. On dolje zabije ono sidro i ne stoji mu kadena kao praćka, nego se pruži i češlja po dnu i uz put mu rade motori konstano praveći te kurente.

Pozicioniraju ga da ga vjetrovi ne bi bacali, što se dešavalo u nekoliko navrata. Na “ju-tjub” da pogledate da je to jedna tragedila što su učinjeli. Kada prilazi rivi onda upali i “bot traster” da bi primakao brod.

Tu nastaje velika tragedija. Ja sam to ispitivao na moju pentu, mali Tomos četri u mandrać, dok mi je vezana barka, pa bih vidio što se tu čini sa malim motorinom od obične barke, od četiri konja, koliko on podigne dolje dno. Onda možete da zamislite ovo čudovište koliko tu napravi haosa.

Znači pričam samo o jednom brodu, a da ne pričam o četiri – pet odjednum u zalivu koji dignu dno tamo dolje..

Ne znam što radi ta Biologija mora. Nikad nisu napravili neku studiju i ako kažu nešto, to je šturo neko obavještenje i nikad da se vidi što se radi sa morem. Koliko brodovi ubijaju te alge, planktone, lanac ishrane, što se tu događa?

Od kako su počeli brodovi vi više nemate one murave, trave po moru, što je bilo uvjek s proljeća kada procvjeta, more procvjeta, kada se digne ona trava, pa je po površini cijeli zaliv pod travama.

Toga više nema od kako su počeli brodovi. Eventualno u nekom mandraću. Nekada bi mi kao djeca, kada smo ribali na bukvice, tražili mjesto između te trave da zabacimo da bi je uhvatili. To više ne postoji.

To je sve govorilo i o čistoj ekološkoj sredini nekada.

Čistoj ekološkoj sredini koja je bila jedan period zagađena od fabrika, ali čak i dok je bilo tih fabrika, bilo je mnogo više ribe nego sada. Onda se vidi koliki su problem ti brodovi i što  se tu čini. Pogledajte recimo kada brod odlazi i za minut i po do dva okrene tolike virove.

Imali ste  nekada prirodni ciklus kada su bure, kada su juga, što riba osjeća i to je priroda.

Od brodova i glisera vi više nemate ni bonacu na more. Sada je to “gungula”  od valova po cijeli dan . Ujutro od pet ura do 10 sati uveče non - stop je nevrijeme po moru.

Spominjali ste i glisere da ih ima na stotine i da i oni prave problem ribi.

Imali ste prirodne kurente, ali to je sve sada izmuljano još i od glisera i kako će se riba tu snaći?

Očigledno se ta dva segmenta (turizam i ribanje) na ovako malom prostoru ne mogu pomiriti.

Naravno da ne mogu. Recimo za brza plovila, mogu li ja da vozim auto po cesti ako mi je ograničenje 50 ili 60 i da jurcam po 100 -120, mogu li i to? I to ne jedan put da ja nešto proletim, nego da svaki dan, ne samo ja, nego na desetine ljudi jurcamo po ulicama po 120.

Može li to da se događa? Ne može. E tako ima i na more. Ima ograničenje brzine koje se očigledno ne poštuje.  Lučka kapetanija  ništa ne čini, iako im se pred nos čine ta orgijanja. To je po meni totalno jedno orgijanje.

Ima i zagađenja sa malih plovila jer se više ne zna ni gdje toče gorivo, ni gdje putnike ukrcavaju, a najveći problem je sama ta brzina, to jurcanje. Znači to su toliki valovi po moru i to je toliko uznemiravajuće da ja kao ribar više niti mogu da vidim gdje je riba.

Nije ribanje samo baciti mrežu i ja ću sada nešto uloviti, nego ima tu i nekih posmatranja. Ja više sa malom barkom ne mogu izaći na more jer je toliko valjanje kao da sam na Atlantiku negdje. 

To je po cijeli dan. Vidite sami, vidite snimke…

U periodu smo godine kada se što lovi?

Uglavnom u ovo doba godine je bio neki prelazni period kada  bi se trebalo hvatati palamida, tunica… Izlazim I na to ali potpuno su prazne mreže. Zaboravio sam kako riba izgleda.  Idem na more i vadim potpuno prazne mreže.

Jedan period sam nešto malo hvatao škombre u septembar oktobar. Oni su se malo “refali”, jer ih nije bilo godinama. Bilo je lansardi, filuna… Sjećam se dana kada bi bacao mrežu i preko bi mi iskakali, kao u akvarijum, dok ne potone, jer to su dosta visoke mreže. 

Bilo bi dana nekada za punu kantu, po 30 , 40 kila.

Koji je period godine najproduktivniji za ribare?

Trebalo bi da je ljeto, a ja više ljeti ne mogu centa zaraditi.

Ali ne samo ljeti jer kruzeri počinju od marta skoro do decembra. Znači njima kruzing sezona traje po osam, devet mjeseci. Znali su čak doći i krajem decembra i u januaru. Znači skoro cijela godina, s tim što pojačano krene od marta do novembra.

U nadi da će biti bolje, recept koji najviše volite je?

Nisam neki veliki stručnjak. Za gradele da. To je bilo materi prepušteno da se ona time bavi, oko brodeta npr. Mogu malo ribe isprigati i volim je jesti naravno, ali da spremim, nisam neki veliki majstor.

Predrag Nikolić