Društvo

Glas našeg kolege, spikera Miroslava Miša Govedarice, jedan je od najprepoznatljivijih na talasima Radio Kotora.

Ovih dana odlazi u penziju, a za emisiju “Nedjeljni razgovor” kaže da još uvijek ima energije i elana za ovaj posao.

“Glas me još uvijek dobro služi”, poručuje Govedarica i otkriva da mu je neispunjena želja da otvori školu za spikere.

“Želio bih da pomognem svojim mlađim kolegama, da im prenesem svoje bogato iskustvo i znanje koje sam godinama sticao, učeći od najboljih lektora i spikera bivše Jugoslavije”, kazao je Govedarica.

Svojom bojom glasa na granici baritona i basa, tokom četrdeset godina, koliko je proveo pred mikrofonom naše medijske kuće, ali i Radio Mostara, Sarajeva i Tivta, perfektno uvježbanom dikcijom i vještinom akcentovanja, postao je omiljen među slušaocima/kama.

“Drago mi je da prepoznaju moj glas i u tome jeste draž spikerskog posla, da ste posebni, upečatljivi. Najveći kompliment mi je kada slušaoci i slušateljke pozovu i kažu da su bili neraspoloženi, a da sam im svojim glasom ipak uljepšao dan”, iskren je Govedarica.

Srednju muzičku školu, u trajanju od šest godina, završio je u Mostaru. U vojsci je bio vođa vojnog hora, a kontakt sa publikom ostvario je kroz uspješne nastupe u Mariboru, Ljubljani, Celju, Murskoj Soboti.

“Dani u vojci su bili nezaboravni. Održavale su se brojne vojničke priredbe i akademije. Ja sam nastupao sa horom. Čuveni slovenački profesor muzike i dirigent Uroš Lajovec je odslužio vojni rok, a ja sam ga zamijenio”; ispričao nam je Govedarica.

Prvo iskustvo pred radijskim mikrofonom imao je 1. marta 1980. godine u Radio Mostaru.

“S vremena na vrijeme bih slušao radio program, ali ne na način da sam ozbiljno razmišljao da se posvetim tome i da to bude moj budući poziv. Godinu ranije čuo sam da je raspisan konkurs za spikera u Radio Mostaru i sasvim spontano i neplanski odlučio da se prijavim.  Došlo je nas, petnaestak. U uži izbor je ušlo nas troje, a ja sam jedini bio primljen. Imao sam dvadeset pet godina. Narednih skoro mjesec slušao sam isključivo najave dežurnih urednika i najavljivao program. Početnička trema je postojala, ali sam se brzo oslobodio. Tih par prvih rečenica bilo mi je uvijek ispisano na komadu papira, da slučajno ne bih nešto pogriješio”, prisjeća se Govedarica.

Nešto kasnije počeo je sa čitanjem pozdrava, čestitki, a potom i vijesti. Prošao je i čuvenu sarajevsku školu novinarstva i učio, kaže, od najboljih.

“Imao sam veliku čast i zadovoljstvo da me spikerskom poslu podučavaju poznati sarajevski spiker Zrinko Golubović, potom, Duško Oljača, Senad Tanović i Ljiljana Blagojević. Glavni i odgovorni urednik Jovo Došlo me je iz Radio Mostara poslao na jednomjesečno usavršavanje u Radio Sarajevo. Za glas i dikciju, između ostalih, bio je zadužen lektor, Velibor Ostojić, jedan od najboljih u to vrijeme na prostoru Bosne i Hercegovine. Ja sam ustvari bio eksperiment. Kada me čuo kako govorim i akcentujem, rekao je da će pokušati da od mene napravi prepozatljivog spikera”, priča nam Govedarica.

Svojevremeno je pozajmljivao glas za dokumentarni, televizijski program kojeg su uređivali kolege, dopisnici iz Mostara.

I poslije 40 godina, sa nostalgijom se prisjeća vremena kada je biti spiker bila čast i privilegija.

“Taj posao nije mogao obavljati svako. Važan je talenat, ali bez stalnog učenja, njegovanja maternjeg jezika, svakodnevnu vježbu i rad, nema uspjeha”, ističe Govedarica.

Nostalgičan je prema tom vremenu, jer se mnogo profesionalnije radilo.

“Sa više ljubavi, poštovanja i nježnosti. Sada se sve svodi na trku za novcem, a o kulturi govora malo ko brine. Nerjetko ne razumijem  što spikeri govore. Kao da imaju čegrtaljku u ustima. Ovaj posao iziskuje finoću i pristojnost u obraćanju, da lagano započnete rečenicu, da naglasite logične akcente, a kada završavate misao, malo spustite glas kako bi onaj sa druge strane čuo, ali i razumio da je tu logičan kraj rečenice. Zatim udahnete i počnete ispočetka”, pojašnjava Govedarica.

Danas, napominje, autentičnih, školovanih spikera više nema, a zamijenili su ih televizijski prezenteri, youtuberi, blogeri i influenseri.

“Od većine njih mladi naraštaji, nažalost, ne mogu mnogo da nauče. Ali se ne ljutim na njih, jer nisu ništa krivi. Novo je doba, novi naraštaji i novi izazovi. Kao dodatni problem u radio stanicama naveo bih i sve rjeđe zapošljavanje lektora. Oni su, između ostalih, stub medijskih kuća u kojima se u najširem smislu formira kultura izražavanja”, napominje Govedarica.

Srećan je što je živio u doba u kojem je knjiga imala vrijednost, u kojem su se slušale italijanske kancone i rokenrol.

“Odrastao sam slušajući hitove sa festivala San Remo, Split, Šlager sezone, ali i Korni grupu, Indexe, Smak”, navodi Govedarica.

Penzionerske dane, kaže, provodiće uz muziku i druženje sa unučićima.

“Program Radio Kotora ću i dalje rado slušati i biti uvijek na raspolaganju rukovodstvu i kolegama, ukoliko od mene zatraže podršku. Kotor me je 1992. godine primio otvorenih ruku, a isto iskustvo imao sam i od prvog trenutka dolaska u Radio Kotor. Na tome sam neizmjerno zahvalan. Imam četvoro unučadi i to je uvijek nova energija i radost. Budući da već pet decenija sviram harmoniku i rado uveseljavam mnoga društva i nastupam po Primorju, nastaviću sa bavljenjem muzikom dok god me služe zdravlje i dobar glas”,  zaključio je Govedarica.

Praznično izdanje emisije "Nedjeljni razgovor" je uredila i vodila Sanja Čavor.