Društvo

Kotorski komičar Dragan Sklender Pele nastupio je nedavno na 22. Crnogorskom festivalu humora, satire i karikature u Danilovgradu.
Pred brojnom publikom, koja je dvoranu Centra za kulturu ispunila do posljednjeg mjesta, Pele je izveo svoj prepoznatljiv humoristički program i zasmijao prisutne. Za emisiju “Katareo” govorio je o humoru koji “giliće”, satiri koja “štipa”, pripremi za nastupe, sceni, pozorištu…

Prenosimo vam dio razgovora u nastavku.

Najprije kakvi su utisci sa Crnogorskog festivala humora? Poznato je da si čest i rado viđen gost u Danilovradu.

Uvijek kad se vratim iz Danilovgrada, kada me pitaju kako je bilo, ja kažem: Ovaj put je bilo najbolje. To sam rekao prošle godine, i godine prije te. Evo već dvije decenije, od 22 festivala, možda sam par propustio, uvijek se radujem kada dobijem poziv da učestvujem. Uostalom, ima neka veza između humora i radija. Glavni i odgovorni urednik festivala je inače bio i naš prvi urednik u Radio Kotoru Dragan Mitov Đurović, koji je daleke 1987. godine zajedno sa Todorom Pekovićem i Zoricom Kumburović Mrvaljević, bio u toj prvoj ekipi koja je radila na našem radiju, tada na samo dvije frekvencije 95,3 i 99 Mghz. Veza između radija i festivala je nastavljena 2000. godine. To je festival koji je već odavno punoljetan, koji raste iz godine u godinu. Gostuju humoristi, karikaturisti, satiričari iz cijele bivše Jugoslavije. Poznato je da humor ne poznaje granice - od Vardara do Triglava i u rikverc, a imamo i što se tiče karikature pogotovo i sa svih strana svijeta. Baš ta tri segmenta humor, satira i karikatura - svi su prisutni u svom nekom dijelu, i svi privlače pažnju. Naravno, završno veče je u Danilovgradu u sali Centra za kulturu koja je uvijek puna. To je događaj koji se dešava jednom godišnje, ali uvijek privlači pažnju. Danilovgrad je nekako u centru naše zemlje, pa onda dolaze i ljudi sa strane. Svi su rado viđeni. Dobar je prijem kod publike i publika u Danilovgradu zna da cijeni taj naš prepoznatljiv humor. Ja često puta kažem da je naš crnogorski humor u bivšoj Jugoslaviji možda i prvi jer je to humor iz života.
 
Na koji način se komičari spremaju za nastupe? Iako tvoja karijera traje decenijama, pretpostavljam da je svaki nastup priča za sebe. Takođe, ne smijemo zanemariti ni to da je priča uvijek aktuelna, društvena. Kako pristupaš kreiranju materijala specifično za crnogorsku publiku, i koje teme smatraš najprisutnijima u lokalnom kontekstu?

Za svaki svoj nastup se pripremam vrlo odgovorno, jer treba takav biti i prema publici. Od kada sam u radiju, preko 30 godina, imam tu emisiju koja ide nedjeljom u 11 i 30 “Epicentar” i ona mi je neki reper, iako ne volim tu riječ, da ostanem u formi kada nemam nastupe na sceni. Preko humorističke emisije i veze sa radijom, odnosno svjetlima pozornice, pokušavam da svakom nastupu koji je ugovoren par dana ranije, priđem tako što ću se veoma dobro pripremiti. Ja volim improvizacije, ali morate da imate neki temelj, da se zna šta je osnova priče, a onda kada neko iz publike reaguje, reagujem i ja na tu reakciju. To se pogotovo može vidjeti putem mojih imitacija koje sam počeo nekad kao sportski komentator i imitirajući ljude iz javnog života do 90-ih godina. A od 90-ih su ti ljudi iz javnog života svi otišli na jednu stranu, što se kaže postali su démodé, a političari su postali glavni. Više bih volio da su ljudi iz nekog javnog života, tipa sportski komentatori, glumci, TV i radijski voditelji, u centru pažnje. Sve njih sam imitirao, kao što sam nekada u školi imitirao profesore, u vojsci starještine.
Kada izađete na binu, političari su glavna tema i ljudi najviše vole da se time zabave jer imitirajući njih, imate tu dozu aktuelnosti. Jer ako imitirate osobu koja više nije na funkciji, on više nije interesantan za publiku. Pojedini da, ali u većini slučajeva ne.
Ne treba izlaziti na binu ako si nespreman. Desi se, ali pošto uvijek zakažete nastup unaprijed, treba biti izuzetno odgovoran. Ljudi misle da je to lako, ali mislim da je vrlo teško zasmijati publiku.
Žao mi je što danas ljudi malo idu u pozorište, počev od našeg grada, pa možda i na nivou cijele zemlje. Pozorište je izgubilo tu neku komedijašku crtu. Ja sam najviše okrenut prema komediji, nisam nikada ni radio neku drugu vrstu. Društvene mreže, internet itd., uz sve svoje prednosti, mislim da su dosta uticali da predstave budu slabo posjećene. Treba da bude baš neka boom predstava, pa da ljudi dođu. Ali mislim da najviše dolaze, gledajući neki aktuelni trenutak, ako ta predstava malo koketira sa nekim show programom, tipa Kesić, Andrija Milošević, Mićko, Ivan Ivanović, da najviše to vole ljudi da gledaju. Ali mislim da je ono pravo ipak pozorište.

Kada si pomenuo publiku, znamo svi da ona veoma pozitivno reaguje na tvoj humor. Naravno i na novinarski rad, ali kada pričamo o humoru, ima li nekih specifičnosti koje primjećuješ u njihovim reakcijama prilikom nastupa? Koje vrste reakcija od publike očekuješ, kako se nosiš sa tim nekim različitim tipovima gledalaca i njihovim očekivanjima. Da li se možda dešava nekada da publika ne reaguje onako kako vi komičari očekujete i šta radite u tim situacijama, kako se ta neka situacija riješi odmah na sceni?

Kad sam mislio sto posto da će se publika poslije moje rečenice ili imitacije nasmijati, desi se nekada da izostane reakcija. Međutim, publika ne smije to vidi, nego morate da nastavite dalje. U većini slučajeva, onako kako ja zamislim u svojoj glavi, desi se, ali treba uvijek imati i tu neku drugu stranu priče. Izuzeci su, u stvari, stvari koje potvrđuju pravilo.
Konkretno, na Festivlau humora u Danilovgradu, većinu tog programa koji traje od sat i po do dva, nekad i preko, čine aforističari. To je kratka, kako kažu, ubitačna forma i tu poslije svake rečenice ili ide smijeh ili ide aplauz. Takav je i moj program. Ljudi obično čitaju svoje aforizme, a ja, što se kaže, govorim iz glave, ali isto se trudim da, kao aforističar, poslije svake moje rečenice bude neka reakcija publike. Da li će to biti aplauz, ili smijeh ili ovacija, možda ponekad neki zvižduk, ali da izazovete reakciju. U tome je razlika između humora i satire. Humor je, kažu, onaj koji giliće, a satira je ona koja štipa. Ja kombinujem humor i satiru. Različiti su vidovi humora. Aforizam je meni jedna veoma draga forma. Ja ih i u svojim emisijama vrlo često koristim.

Znamo svi da humor može imati široki društveni uticaj i da se kroz smijeh prenose i važne poruke. Ti si pomenuo već “Epicentar”, emisiju koja godinama ide nedjeljom na gradskim talasima. A ja ću pomenuti i rubriku “Ovo nema niđe”. To je dobra prilika za sve nas da se onako izjutra nasmijemo i da dan krene lijepo i kako treba. Da li je to zapravo bila neka tvoja inicijalna želja, da to postigneš ovom rubrikom?

Najbolje je kada vam konzumenti onoga što vi radite kažu da im dan počne tako što uđe na sajt Radio Kotora i pročita neki vic. Dosta Kotorana i Kotoranki koji žive u inostranstvu, a vezani su za svoj grad, pogotovo ljeti kad dođu na Trg od oružja ili na pjacu ili u Dobrotu gdje se ja obično krećem, kažu svako jutro u Italiji, Francuskoj, bilo gdje da žive, uđu prvo na sajt Radio Kotora i uz kafu pročitaju neki moj vic. Možda to nekad bude i neka satirična priča. To znači da ste postigli efekat. Kada smo to postavili na portalu Radio Kotora, to i jeste bila naša želja, da uz sve što pratimo preko radija, ovaj ozbiljniji dio, da imamo i taj neki šaljivi pogled na našu društvenu zbilju i stvarnost. Kotor je grad, između ostalog, i humora. Ima izuzetno bogatu tradiciju. Mogu da budem srećan što sam nekad i pišući za kotorske humorističke listove “Ćakulona” i “Karampana”, radio sa ljudima koji su mnogo bili duhoviti. Nažalost, neki od njih nisu živi, ali dolaze nove generacije. I mislim da je, između ostalog, Kotor, ne samo po svojoj istoriji, poznat i po nekim ljudima koji su vrlo humoristični. Uostalom, za tri godine biće 100 godina da izlazi list “Karampana”. Mislim da je to najstariji humoristički list, ne samo u Crnoj Gori, nego i u regionu. Mislim da bi već sada mogao da se napravi neki organizacioni odbor kako bi se pripremiliza jubilej, jer ipak jednom je 100 godina. Kao što su, recimo, Bokelj i Primorac slavili 100 godina, da slavite 100 godina humora i po tome Kotor treba da bude prepoznatljiv.

Opširnije sa Peleom poslušajte na linku emisije “Katareo”.

Tekst: Irena Mačić Đurić
Foto: Radio Kotor