Društvo

Hercegnovski i kotorski antifašisti su i ove godine pošli stazama predaka, stazama prošlosti koje prema svjetlijoj budućnosti vode.

Oni pješke, a mi udobnim autobusom, oni izgladnjeli, a mi možda i presiti, oni s puškom, mi sa barjakom, baš sa onim barjakom za koji su se oni borili, crnogorskim državnim barjakom. 

Na ovom putu smo se kratko zadržali kod spomenika na Grahovu, spomenika koji simbolizuje odlazak u borbu koja se završava na krvavoj Sutjesci. 

Baš taj spomenik simbolizuje ono što je Crnoj Gori nasušno potrebno.

Spomenik simbolizuje komandanta iza čijih leđa se više kolona stapa u jednu i nastavljaju svi u istom stroju u borbu protiv tuđina i tada tako bijaše. 

Može li ikada više? 

A borbe neprestane bijahu, od pokolja u Dolima pivskim, preko Drobnjaka, Foče, Zelengore, ledene Sutjeske, do groba Ljubinog. 

Svuda se gine, dok ranjeni mole za metak da muke prekrate. 

Saniteti trčkaraju od jednog do drugog bez medikamenata, sa komadom čiste krpe, previju ranu, utješe, ili im samo oči sklope.

A komandant komanduje vojnički, crnogorski i junački, nikad predamnom, uvijek zamnom i tako i pade kao prvi u stroju i on i otac i brat i maloljetni bratanac koji mu bijaše jedan od vjernih kurira.

Imena ne treba pominjati, na hiljade ih je, svi dobri i bolji, svi hrabri i hrabriji, svi se smrti smiju i preziru je.

I seljak i radnik i pjesnik i doktor i svaka struka i uzrast i nauka.

Švaba sa neba i sa tri strane, a domaći izdajnici sa četvrte, klanac Sutjeske postade klanica.

Ponosni na sve njih i još ponosniji na sebe i one oko sebe što im umrijeti ne daju.

Koračamo i sjećamo se, dok gorčina za dušu grize, kako tako olako potrošismo jednu divnu državu i vrijednosti koje je baštinila. Uz priču o bratstvu i jedinstvu bijasmo braća onima koji to nikada bili nijesu.

Poražene ideologije saradnika okupatora, domaći izdajnici svih fela i svi oni koji su tinjali, razbuktaše se i krenuše u napad radeći drugima ono što su oni drugi trebali njima raditi.

Probudiše se mali Fireri koji su učaureni čučali i krenuše, zlim, osvetničkim putem. 

Prvo devedesete, a onda i ostalo, počeše Srebrenice da anuliraju Jasenovce, a Košare i Čepikuće da mijenjaju Neretve i Sutjeske.

I onda nam počeše falsifikovati istoriju pretvarajući dželate u žrtve, nazadne u napredne, loše u dobre, a popove počeše primicati partizanskim grobovima. 

Hercegnovski i kotorski antifašisti će uvijek pravim imenom nazivati stvari i spriječiti svaki pokušaj revizije istorije, stalnim podsjećanjem na prošla vremena i ko je koje mjesto tada zauzimao. 

Smrt fašizmu, i onom i ovom, a vječna slobdarska Crna Gora. 

Antifašisti Herceg Novog i Kotora.