Društvo

Kada je u pitanju samostalan život osoba sa invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori, one su ugavnom prepuštene same sebi, bez  adekvatne podrške institucija. To je za Radio Kotor kazala naša sugrađanka Dunja Samardžić, aktivistiknja u pokretu osoba sa invaliditetom .

,,Još uvijek nismo u toj fazi da imamo razvijen servis koji će pomoći nama osoba sa invaliditetom, da sami imamo svoj izbor, da donosimo odluke samostalno o svom životu, tako da je naš izbor je sužan od školovanja do zapošljavanja. Najviše zavisimo od naše volje koliko ćemo u nekoj životnoj aktivnosti da budemo samostalni, a koliko ćemo da se oslanjamo na podršku porodice prijatelja, čini mi se da još uvijek zavisimo i od volje okruženja. Ono što treba objasniti, da nije poenta samostalnog života da društvo se prilagođava tako što prihvata tek tako osobe sa invaliditetom, a nije ni poenta sa druge strane da OSI zanemaruju svoj invaliditet i svoju različitost. Uvijek je tu spona sama država kao sistem koja garantuje prava i ostvarivanje potreba OSI, što će na drugoj strani mnogo olakšati okruženju da shvati različitosti”, pojašnjava Samardžić.

Ona je u Kotoru završila osnovnu i srednju školu, a kada je upisla Pravni fakultet preseila se u Podgoricu.

,,Za Pravni fakultet sam se odlučila zapravo kao i moj brat Andrija, jer su nam i oba roditelja pravnici. Tada zapravo počinje ozbiljnije razmišljanje sa moje strane o samostalnom životu, nekako sam posmatrajući brata shvatila da je to jedno novo životno poglavlje. Kada sam odlučila da ću da živim sama su roditelji su morali prevazići  strahove i podržali me. Do tada sam bila kući i nisam previše razmišljala o samostalnom životu, i o svojoj različitosti baš na taj način, uvijek je tu bilo situacija da profesorima moram da objasnim, na koji način moraju da mi prilagode kontrolni kako da me ispituju, da mi je potrebno više vremena. Svakako je to bilo prisutno, daleko od toga da sam se ja osjećala kao da nemam invaliditet, ali nisam to doživljavala kao nešto posebno. Već kad živite sami za neke stvari postajete svijesni koliko nam u nekim redovnim aktivnostima pomažu roditelji”, dodaje ona.

Pojašnjava da je kod osoba sa oštećenjem vida karakteristično, da svako za određenu radnju pronalazi odgovarajući način kako će je obavljati.

,,Kada sam počela da studiram nije bilo pristupačne literature, ništa nije postojalo ni u ništa audio formatu. Sada Udruženje mladih sa hendikepom ima servis asistencije, odnosno volontere koji čitaju i prilagođavaju literaturu. Tada sam imala neke snimljene udžbenike od brata, ali su se neki u međuvremenu i promijenili . Imala sam sreću što su mi roditelji pravnici, pa su mogli da mi  pomognu, prilagode gradivo, da ponavljaju sa mnom. To uvijek ističem da bi se uočilo gdje je problem u sistemu, kako bi se te stvari popravljale, kako bi postojala potpuna predstava šta su osobe sa oštećenjem vida uspjele, i na kojem nivou su dostigla samostalnost. Ja sam završila fakultet imala sam dobar prosjek ali nisam uvijek sve mogla sama. Imala sam drugaricu koja kada podvuče u svom udžbeniku lekcije zovni me i preko Vibera čita ono što je skratila, da ja ne bih gubila vrijeme na sporedne stvari”, objašnjava Samardžić.

Sa druge strane kod polaganja ispita ne postoji standard za OSI.

,, Opet zavisimo od toga koliko će profesori  shvatiti našu situaciju. Ima profesora koji razumiju ali tu je uvijek ključno koliko ste jaki i koliko ste sposobni da se izborite za svoja prava. Cilj nas koji smo prvi u ostvarivanju samostalnog života među OSI u Crnoj Gori je da ostale osobe sa invaliditetom ne moraju da prelaze iste prepreke ako žele nešto da postignu”, zaključila je Samardžić.

Foto: privatna arhiva