Društvo

Posljednjih dana sve češće, kako u našoj državi, tako i u okruženju, saznajemo za slučajeve vršnjačkog nasilja, a zabrinutost javnosti je dodatno pojačana nemilim događajem od prije dva dana u beogradskoj osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” kada je trinaestogodišnjak usmrtio osam vršnjaka, radnika obezbjeđenja i ranio još šestoro djece i nastavnicu.
Kako je za Radio Kotor danas kazala neuropsihijatrica, dr Marina Roganović, subspecijalistkinja za bolesti zavisnosti,  u ovakvim, teškim situacijama ne treba tražiti krivca i pokazivati prstom na nekog drugog, jer jedan djelić krivice kao društvo snosimo svi.
„Događaj od prije dva dana nas je sve ostavio u šoku, ali i pokazao da smo se otuđili jedni od drugih, da ne primjećujemo onoga do sebe. Nije nam važno kako nam se djeca osjećaju, važno je da su obučeni, obuveni i nahranjeni, a to je briga, a ne vaspitanje. Nažalost, mnogi roditelji su mišljenja da je briga dovoljna“, kazala je Roganović.
Sposobnost empatije, napominje, podrazumijeva intenzivan i aktivan odnos, pokušaj da se razumije neko drugi, a o tome se malo govori u porodicama, ali i u obrazovnim ustanovama.
“Podstaknuti smo na razmišljanje o kaznama za nasilnike, poboljšanju bezbjednosti u vaspitno-obrazovnim ustanovama, preispitivanju pravilnika u njima, uspostavljanju hijerarhije u porodici, a niko ne govori i ne uči djecu o tome koliko je važno biti sposoban osjetiti, razumjeti i uvažiti tuđa osjećanja i iskustvo. Upravo se ona uči na primjerima iz porodice, društva, čitajući omiljena književna djela, a ne putem društvenih mreža, video igrica i raznih televizijskih formata u kojima se podstiču psovke, agresivnost, mržnja i nasilništvo. Iako sam protiv preslikavanja evropskih iskustava na naš sistem, ipak postoji nešto što je izuzetno pozitivno. Naime, Danci su 1993. godine uveli djeci od 6 do 16 godina obavezne časove empatije jednom nedjeljno, što je dobra praksa koju bismo mogli da uvedemo“, pojašnjava Roganović.  
Stil koji djeca nerijetko oponašaju je, ističe, da bez mnogo truda i rada, u kratkom roku mogu doći do velike sume novca, života na visokoj nozi, te brzog zadovoljenja prohtjeva ili želja.
“Upravo takvi obrasci prikazuju školu koja više nije u prvom planu i sugerišu da put ličnog obrazovanja više nije od velikog značaja”, dodaje Roganović.
Porodična atmosfera u roditeljskom domu se, kaže, bilo da je pozitivna ili negativna, uvijek odražava na djecu.
„Važno je da ih previše ne zaštićujemo, jer će onda biti neodlučni i nesposobni da samostalno donose svoje odluke, ali ne smijemo im ni sve dozvoliti, jer neće imati osjećaj odgovornosti. Ako ste roditelj, onda ne smijete imati izgovor da živite pored svoje djece, već morate biti uz njih, prepoznati prve znakove nezadovoljstva, usamljenosti, agresije. Važno je da čujemo što naše dijete misli, osjeća, šta želi, da stvorimo atmosferu topline i povjerenja kako bi bilo spremno da otvoreno razgovara sa nama o svim onim prijatnim i manje prijatnim temama“, navela je Roganović, uz zaključak da je školstvo potrebno reorganizovati, u smislu da dominantno bude orjentisano na razvoj osnovnih životnih vještina.  

Tekst: Sanja Čavor