Društvo

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor/S.Č

Psihološkinja i konsultantkinja za roditeljstvo Ranka Šarenac ovog puta sa sobom donosi uvide iz svakodnevne roditeljske prakse, one koja njeguje balans između različitih kultura, svakodnevne zbunjenosti i vječite želje da budemo što bolji svojoj djeci.

“Biće sve izazovnije, jer nije lako biti roditelj u 21. vijeku”, poručuje Šarenac već na početku razgovora i dodaje  da “nije riječ samo o sudaru kultura, već o mnoštvu faktora koje današnji roditelji nose u svom emocionalnom ruksaku”.

Kako kaže za emisiju “Nedjeljni razgovor”, sve češće traže savjete, informacije, ali u tom prostoru (ne)stručnih mišljenja, lako se izgubi ono najvažnije-povezanost sa vlastitim djetetom.

„Moje omiljeno pitanje roditeljima je: ko je najbolji ekspert za roditeljstvo? Jedan odgovor koji je rekla majka je-dijete. Upravo u toj rečenici ogleda se moj pristup, vaspitanje saosjećanjem”, ističe Šarenac.

Priznaje, nije riječ o popuštanju djeci, niti o tome da "oni vode", već o slušanju, promišljanju i odgovornosti odraslih da prepoznaju signale koje im djeca šalju. I da reaguju, ne automatski, već sa razumijevanjem. 

Kroz konkretne primjere, majke trogodišnjakinje koja traži da se ponovo hrani nakon dolaska brata na svijet, zatim, one e koja se bori sa pritiskom da djetetu od sedam godina ne kupi pametni telefon, nastavnika/ca koji/e osjećaju nedostatak povjerenja roditelja, Šarenac uvodi slušaoce/teljke u mozaik savremenog roditeljstva.

„Najveća greška u komunikaciji? Mi previše pričamo, a premalo slušamo. Sve iz straha”, kaže ona.

Roditeljski strah, napominje, najčešće dolazi iz sopstvenih rana, loših iskustava ili nesigurnosti. A djeca? Ona ne traže savršenstvo, već samo slušanje i prisutnost. I granice. I dosljednost. I vrijeme. Iako, kako kaže, čak i pet minuta dnevno ako im posvetite u potpunosti može biti ljekovito.

„Prisutan roditelj je dobar roditelj. To ne znači da ste 24 sata pored djeteta. Već da ga vidite, čujete, a ne samo slušate onda kada vam se obrati ili kada vi želite nešto da kažete”, objašnjava Šarenac.

Dotakli smo se i sveprisutne anksioznosti i termina "trauma", koje mladi često koriste, ponekad i bez jasnog razumijevanja, ali iz potrebe da objasne ono što osjećaju.

Naša sagovornica podsjeća da „nije sve trauma, niti je sve anksioznost, ali jeste činjenica da ova generacija djece i mladih raste pod većim pritiskom nego mi ikada”.

A roditelji? Oni su, kako kaže, "pokusna generacija", na raskršću između onoga kako su sami odgajani i vrijednosti uzajamnog poštovanja u koje sami vjeruju, a koje je teško primjeniti u današnjem svijetu punom neočekivanih izliva nasilja i prijetnji, kako u bližem, tako i u širem okruženju.

„Naši roditelji su imali gotov model vaspitanja. Mi ga nemamo. Mi tragamo. I to je u redu”, napominje ona.

Kada se dijete najgore ponaša prema roditeljima, naglašava, tada smo mu najpotrebniji.

“Ostanite uz njega. Tada vas najviše treba. Nekada ne morate ništa da kažete, samo slušajte, ne kritikujte, a kad bura prođe, razgovarajte i zajednički tražite rješenja. Najjvažnija poruka novog pristupa roditeljstvu jeste da se prvo povežete sa djetetom, pa tek onda korigujete ponašanje u skladu sa vašim uvjerenjima. Nema prečica na dugoročnom putu uzajamnog upoznavanja i vaspitanja”, zaključila  je Šarenac.

Razgovor je moguće poslušati na linku Nedjeljni razgovor.