Društvo

U bivšoj Jugoslaviji nije bilo radničkih protesta jer su vlasnici preduzeća bili radnici. Kako da protestuje radnik protiv radnika, protiv sebe, ističe Radojica Radojević.

Predsjednik Saveza organizacija boraca NOR-a Crne Gore Radojica Radojević, nekada učesnik 14 saveznih radnih akcija i poznati omladinski aktivista iz tog vremena, kaže da je Praznik rada nekad bio jedan od najznačajnijih datuma u godini. Bilo je to, kako ističe, vrijeme slavlja i veselja, uranaka i parada.

– Nažalost, danas se za većinu Prvi maj sveo na roštiljanje i slobodan dan. U nekadašnjoj Jugoslaviji, naročito odmah poslije Drugog svjetskog rata, održavane su brojne prvomajske parade vojnog i civilnog karaktera.

Najčešće su održavane po gradovima u našoj republici, a centralna u Podgorici. Sve bi počinjalo tradicionalnim prvomajskim urankom uz muziku lokalnog gradskog orkestra.

Vatrama na brdima iznad grada, paradama sportista, poljoprivrednika, radnika i udarnika, masovnim odlascima na obližnja izletišta, posebno na brdu Gorica, bogatom trpezom, pjesmom i muzikom, titogradski radnici su do prije tridesetak godina tako slavili Praznik rada.

Bili su to i vašari i porodični izleti, na kojima su članovi familija radnika upoznavali i predstavnike fabričkog rukovodstva. Družili smo se, zbližavali, igrali i pjevali, pa i zaljubljivali se.

A onda je uslijedila tranzicija i sa njom, umjesto radničke pjesme, ponovo su se čuli vapaji za one tri „čikaške osmice“ iz 1886. godine – kazao je Radojević.

Ostaje nam samo da kažemo „nekad bilo“.

On ističe da prvomajska slavlja nije organizovala partija, nego sindikati i Savez socijalističke omladine.

– Danas se mnoge stvari izvrću i ismijavaju. Tada su se njegovale drugačije vrijednosti – poštenje, solidarnost i kolektivni duh, promovisali se i nagrađivali dobri radnici, a za Prvi maj su se otvarale nove fabrike i pogoni.

U to vrijeme nije bilo radničkih protesta, jer je cijelo društvo počivalo na društvenom vlasništvu i samoupravljanju, a fabrikama su upravljali radnici u radničkim savjetima.

U bivšoj Jugoslaviji nije bilo radničkih protesta, jer su vlasnici preduzeća bili radnici. Kako da protestuje radnik protiv radnika, protiv sebe?

A danas smo došli u situaciju da se ponovo borimo za one tri osmice iz 1886. godine, kada su radnici na protestu u Čikagu, 1. maja, tražili osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulture i obrazovanja – konstatuje Radojević.

On dodaje da je to bilo vrijeme kolektivnog duha, koje je danas nezamislivo i većini neshvatljivo.

I na kraju, svim članovima i poštovaocima SOBNOR-a Crne Gore, a posebno antifašistima i svim onima koji slijede časne tradicije naše slavne NOB-e, kao i svim našim poštovaocima od Triglava pa do Đevđelije, koji poštuju našu revoluciju, čestitamo 1. maj – Međunarodni praznik rada.

Ovaj praznik predstavlja dan solidarnosti radnih ljudi cijelog svijeta i opominje da postoji veliki broj ljudi koji ne mogu ostvariti jedno od osnovnih ljudskih prava – pravo na rad.

Uz želju da marljiv radnik koji temeljito, odgovorno i profesionalno obavlja svoj posao uvijek bude mjerilo vrijednosti, našim članovima i građanima upućujemo srdačnu čestitku povodom 1. maja – Međunarodnog praznika rada.

SOBNOR Crne Gore