Društvo

Gost dječje emisije “Radost” danas je bio fudbalski trener Filip Radoičić koji je autor knjige “ Fudbal – amater ili pro”.

Razgovor je zabilježila Jelena Kljajević, a u nastavku možete pročitati dio intervjua.

Radite sa djecom desetak godina, u svijetu fudbala ste od malih nogu, a i danas radite sa fudbalerima i to u Fudbalskom klubu “Budva”. Vaš pristup analizi fudbalskog sporta i uopšte svih segmenata procesa pripreme djeteta profesionalnog fudbalera je veoma sistematičan, detaljan i rekla bih autentičan za ovo naše podneblje … Sve to vam kao profesionalcu daje kredibilitet da knjigu koju ste napisali prije nekoliko mjeseci nazovete, kako ste kazali u izjavi za Radio Kotor – fudbalskim bukvarom. Kako su naši slušaoci oni najmlađi i njihovi roditelji – voljela bih da im na početku ukratko približimo “knjigu za omladinu i porodicu”. 

Kao trener najviše vremena, naravno, provodim na terenu uz igrače i to je neko mjesto gdje kao trener najviše treba i da budem. Međutim, sticajem okolnosti, zbog korone smo bili zatvoreni tokom onog prvog talasa. Jednostavno, htio sam da na neki način približim djeci i roditeljima probleme sa kojima se susrijeću i sa kojima će se susrijetati - koji su to zahtjevi savremenog fudbala i kako roditelji mogu da pomognu svojoj djeci, ali i kako vrlo često, nažalost i odmažu. 

Poslije velikog iskustva kao igrača, sad kao trenera, želio sam i na taj način da pomognem djeci i roditeljima da shvate što ih očekuje, koji su zahtjevi savremenog fudbala. Naglašavam savremenog fudbala, modernog fudbala, sporta. Uloga roditelja u njihovom sazrijevanju je veoma važna i nažalost vrlo često primjećujem na terenu i pored terena da roditelji iz najbolje namjere vrlo često prave određene greške kada su njihova djeca u pitanju. S obzirom da je to jako osjetljiva tema želio sam i na ovaj način da dam doprinos svoj djeci u Crnoj Gori i njihovim roditeljima jer je ovo knjiga pisana posebno za naše tržište sa svim problemima sa kojima se susrijećemo mi kao treneri, sportski radnici. Želio sam da im ukažem na te problem, kako mogu da pomognu svojoj djeci i kako im vrlo često na jedan način odmažu , a da toga nisu ni svjesni.

Prilikom vašeg gostovanja u jednoj od naših emisija posebno ste istakli da želja roditelja ne smije biti važnija od želje djeteta, a da su upravo to greške koje roditelji malih fudbalera, nekada i nesvjesno, prave. Roditeljstvo se, kao i sve u životu, uči i u tom životnom procesu se, iz najbolje namjere, povlače “potezi” koji mogu biti i nekorisni. Do čega dovode te greške  roditelja i na koji način ih vi u knjizi zapravo “učite” da krenu “pravim putem” i za dijete i za njih?

Jedna od grešaka koja se pojavljuje kod nas i u regionu jeste to što rodtelji gledaju vrhunske fudbalere, klubove, zarade. Jednostavno, na tom nivou ogromne su zarade. Fudbal je toliko napredovao da su to enormne cifre. I upravo kada njihovo dijete krene da se bavi sportom oni razmišljaju, nažalost, po meni na jedan pogrešan način. Ne kažem da su svi takvi, ali pojedini jesu. Oni u svom djetetu vide novac. Po meni je to potpuno pogrešno. I to stvara veliki problem i trenerima i djeci. Smatram da roditeljima treba da bude zadovoljstvo i primarni cilj da im se djeca bave sportom, da se razvijaju na taj način. Stavljati akcenat na tržište i koliko njihovo dijete vrijedi sad i koliko će da vrijedi u budućnosti po meni je potpuno pogrešan pristup, stvara veliki pritisak na djecu i trenere i na kraju, nažalost, ne ispostavi se da je dobar pristup. 

Imamo mnogo pokazatelja i primjera.. Opet kažem nažalost, takve stvari “uništile su” mnogo talentovane djece i pravile problem velikom broju djece i trenera upravo zbog tog pristupa. Smatram i odgovorno tvrdim da je roditeljima najvažnija stvar i najbolja stvar koja može da im se desi da se njihova djeca bave sportom. U ovom slučaju pričamo o fudbalu. Treba da su srećni i zadovoljni jer je njihovo dijete u sportu. Bavi se sportom, razvija se psihički, fizički, socijalizuje se. 

Od njegove genetike, od načina njegovog prihvatanja sporta, od njegovih ambicija zavisi kako će to dijete da se razvija. Ako roditelj stavi svoju ambiciju ispred toga svi smo u problemu. Ja kao trener svjestan sam toga i ja mogu da se borim sa tim ali nažalost djeca su premala, premlada i ne razumiju taj problem i oni su u najvećem problemu. Upravo jedan od razloga koji sam napisao u knjizi jeste da skrenem pažnju da se to ne radi. Postoji način na koji mogu da im pomognu i sasvim je normalno da roditelji žele da pomognu djeci. Ali nažalost u velikom broju slučajeva rade to na jedan pogrešan način. Moja je želja da im na dobronamjeran način kroz iskustvo koje imam i kao igrač i kao trener stavim do znanja kako mogu da pomognu djetetu da bude bolje i njemu i njima.  

Zahtjevi savremenog fudbala su ozbiljni, a mnogo malih fudbalera sebe vide upravo kao profesionalce u budućnosti. Pretpostavljam da je jako važno djeci objasniti da je sve u redu i ako odaberu da se fudbalom ili sportom uopšte bave amaterski. Tu posebno dolazi do izražaja onaj pedagoški pristup koji moraju imati i treneri ali i roditelji…Nije neuspjeh ukoliko dijete koje se godinama bavilo fudbalom iz nekog razloga odustane i posveti se nečem drugom. Ipak, to nekada nije jednostavno objasniti najmlađima? Kao što im nije jednostavno objasniti da su odricaja sastavni dio života profesionalnog sportiste? 

Upravo ste sve to lijepo rekli. Ono što želim da kažem djeci, omladini, roditeljima i svima koji slušaju ovu emisiju je da je bavljenje sportom samo po sebi fenomenalna stvar. To je fenomenalno iskustvo – socijalizujete se, trenirate, razvijate motoriku, razvijate psihu. Sport vas uči mnogim stvarima koje u običnim okolnostima nikada ne biste ni saznali ni shvatili niti naučili. Sport je čudo. Baviti se sportom - to je jedna fenomenalna stvar i najbolja stvar za jednog roditelja koja može da mu se desi jeste da mu dijete ode na sport. Pogotovo u našem okruženju i u našim uslovima. Djetetu je potrebno i lijepo je da dođe da se bavi fudbalom ali onda - moguće je da dijete ima interesovanja i talenta i za nešto drugo, možda za knjigu, za neki drugi sport, možda za neke druge aktivnosti… Ali sasvim sam siguran i vjerujte mi da je bavljenje fudbalom jedna ogromna škola kroz koju treba da prođu mnogi. Ne mogu svi, naravno. Ali ako imate određenu genetiku odnosno predispoziciju za bavljenje fudbalom, treba da uđete u taj proces jer tu naučite i da trenirate i što je disciplina i da se borite i kako mnoge stvari funkcionišu. Fudbal vas ne uči samo fudbalu. Ako imate dobrog trenera fubal je jedno veliko iskustvo. I ako imate dobrog trenera on će vas naučiti mnogim stvarima , a ne samo fudbalu. A hoćete li se vi baviti ozbiljno sportom – to zavisi od vas. Upravo zato sam napisao i upravo zbog toga se moja knjiga zove “Fudbal – amater ili pro”. I hvala vam na ovom pitanju, baš se uklapa u moju priču. Ogromnna je razlika između amatera i profesionalca. Profesionalizam ima određene zahtjeve. I ako niste spremni da se odreknete, a to su ogromna odricanja – onda se ne treba upuštati u priču profesionalnog sporta. To su ogromna odricanja i možda vi imate kvalitet i potencijal, ali vi možda nemate želju da se posvetite na taj način. Možda ćete izabrati da idete na fakultet, možda ćete izabrati biznis, ali sam sasvim siguran da će vam ta škola treniranja mnogo značiti za budućnost.

U knjizi ste, kako kažete, pokušali da određenim savjetima date doprinos prevazilaženju problema crnogorskog fudbala. Koji su to problemi konkretno? 

Ovdje kod nas vlada mišljenje da mi nemamo veliku bazu, da nemamo dovoljno kvalitetnih igrača... Ja sam potpuno drugačijeg mišljenja. Mi imamo fenomenalnu djecu. Povezan sam sa kolegama iz Evrope i svijeta. Trudim se da se i ja edukujem koliko je god moguće. Naše najveće blago su djeca. Najveći kvalitet su djeca. Genetika crnogorskog djeteta je iznad prosjeka i to će vam reći svako koga god pitate u Evropi. Ovo nije moje mišljenje i moj stav. Jedina razlika je što ovaj stav želim da iznesem javno. O tome se ne priča. Crnogorsko dijete je iznad prosjeka i kada je motorika u pitanju i kada je genetika u pitanju i mnoge stvari su iznad prosjeka. Nažalost mi kao društvo ne ulažemo dovoljno u njih. Ta djeca nemaju kvalitetan način da se edukuju i napreduju na pravi način. Naša djeca imaju dosta kvaliteta, samo im je neophodan kontinuitet, kvalitetan trening i klubovi da mnogo ozbiljnije pristupaju, ako žele naravno, da se približe evropskom standardu. Ovaj sistem koji im se nudi je mnogo ispod prosjeka. Nisu djeca problem, problem je sistem koji im ne nudi praktično ništa. Nudi im do petnaeste, šesnaeste godine i ako dijete do tada ne uspije da se izbori i da krene naprijed, u velikom je problemu. Naša djeca su najveće blago, imaju veliki potencijal, međutim svi mi ostali, stariji moramo da se potrudimo da imaju mnogo bolji ambijent da bismo imali bolji rezultat. 

Konkretno jedan primjer – radio sam u Kotoru pola godine. Odgovorno tvrdim jednu stvar. Da su recimo kadeti sa kojima sam najviše radio - golman Ivan Radović, zatim David Radević i Vasilije Čavor imali kvalitetan trenažni proces odnosno da im je pruženo ono što rade veliki klubovi - oni bi već sad bili prvoligaški igrači, kvalitetni, sa velikim izgledima da idu u neki evropski klub. E to je ta razlika između crnogorskog i evropskog fudbala. Evropski fudbal to nikada ne bi propustio.

Kažite nam kako se vaša knjiga može naručiti i da li ste zadovoljni dosadašnjim interesovanjem? 

Prezadovoljan sam. Ovo je prva moja knjiga, nisam do sada imao takvo iskustvo. Bukvalno su mi sve škole fudbala i klubovi od Pljevalja do Herceg Novog otvorili vrata. Prezadovoljan sam kakav je odjek bio. Nažalost, virus se sada ponovo aktivirao pa sam malo to usporio. Zadovoljan sam. Sve moje kolege od sjevera do juga su na identičan način odreagovale. Zvali su me u goste. Imao sam priliku da razgovaram sa djecom. Uvjerio sam se upravo još jednom u ovo što vama pričam - da je veliki potencijal i veliki kvalitet kod djece. Isto kao što se ja trudim da se edukujem kao trener, isto treba da djecu edukujemo na jedan kvalitetan način. Morate da im ponudite kvalitetnu informaciju. 

Što se tiče načina kako da zainteresovani dođu do knjige. Imam na Instagramu svoj profil – Filip Radoičić. Moj kontakt telefon mogu potražiti i kod vas u redakciji. Tako da mogu da me nađu lako..To je jedna knjiga koja je lijepo gradivo i za djecu i za roditelje podjednako važno. Odgovaram na pitanje: Što je potrebno da bi se dijete bavilo fudbalom i kako roditelj može da mu pomogne?

Cijena knjige je simbolična - pet eura. Prezadovoljan sam do sada kakav je knjiga imala odjek u Crnoj Gori jer je pisana za crnogorsko tržište. A zvali su me čak i iz regiona. Ipak, akcenat mi je bio na Crnoj Gori, na crnogorsko tržište i crnogorsku porodicu. 

Sada ste trener u Fudbalskom klubu “Budva”, a takmičenja kadeta se odvijaju u B grupi Kadetske lige Crne Gore. Što trener sve nauči radeći sa fudbalerima u različitim klubovima? Da li se susrijeće sa različitim vrstama izazova ili su svi slični? 

Fudbalski klub Budva je novi klub u Crnoj Gori. Nažalost FK “Mogren” ne postoji više. Tamo sam proveo dvije i po godine kao igrač i počeo sam svoju trenersku karijeru. Budva trenutno broji preko 100 dječaka. Kad su me pozvali da im na neki način pomognem za taj sami početak, od ove godine imaju kadetski i prvi tim, rado sam se odazvao. Želim i volim da pomognem svima. Radio sam i u Kotoru, u Budvi,  na Cetinju. Smatram da su na jednom dobrom putu. Prvi i osnovni cilj bio je da kadeti izbore mjesto u A grupi na državnom nivou. Već sad mogu da kažem sa velikim zadovoljstvom da smo taj cilj ostvarili i to je ono što je bio osnovni i primarni cilj. Što se tiče djece, trudim se da ja učim djecu. Trudim se da se edukujem i da njih uputim u ono što ih očekuje. Naravno, nove su generacije i morate da gledate kao trener i kao neko ko je u stalnom kontaktu sa djecom kako se ta djeca ponašaju, koje su neke nove stvari koje se dešavaju u samom tom procesu njihovog odrastanja. Jednostavno, mi smo tu, pričamo o sportu, sport je taj koji nas spaja, taj način treninga. Ja sam tu kao trener da im ponudim jedan kvalitetan trening, trenažni proces, da ih učim neke osnovne stvari. A za dalje, naravno, sve zavisi od njih, kako će se dalje razvijati. 

Za one mališane koji su zaista privrženi sportu, koji svjesno prihvataju sva odricanja koja su neminovna u procesu sazrijevanja jednog fudbalera – poruka je da ne odustaju i vjeruju u ostvarenje snova …

Želim upravo da vam kažem jednu stvar koju bih posebno istakao. Jedno od mojih gostovanja je bilo u Mojkovcu. Da nekome pomenete u svijetu fudbala Mojkovac, jednu malu sredinu, vjerovatno bi mu to bila nepoznanica.  Ja sam rekao upravo toj djeci da je baš iz Mojkovca potekao najbolji odbrambeni igrač Evrope Stefan Savić. Jednostavno - ako vi vjerujete u sebe, ako imate genetske predispozicije, možete mnogo. Sanjajte, trenirajte, snovi se ostvaruju. Samo upornošću i kvalitetnim radom možete doći do “najvećih visina”. To je upravo Stefan Savić pokazao.