Društvo

Tekst: Sanja Čavor, Biljana Marković
Foto: Radio Kotor / B.M., Udruženje “Roditelji”, NVO “Prima”

JU Centru za socijalni rad (CZSR) za opštine Kotor, Tivat i Budva od početka 2024. godine prijavljena su seksualna nasilja, odnosno uznemiravanja nad maloljetniim licima na teritoriji opština Budva i Kotor, a po istim se vode postupci pred nadležnim institucijama. U Područnoj jedinici Tivat lani nisu evidentirane prijave, saopšteno je Radio Kotoru iz ove ustanove.

Naša medijska kuća danas je, u okviru Jutarnjeg magazina “Grad”, realizovala jednočasovnu emisiju na temu seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja maloljetnika.

Iz CZSR-a su nas obavijestili da “neće delegirati lice koje bi učestvovalo u emisiji”, već su se na ovu temu izjasnili putem odgovora na postavljena pitanja naše redakcije.

Prema podacima koji su nam dostavljeni meilom, Centar je protekle, 2023. godine imao prijava seksualnog uznemiranja i zlostavljanja maloljetnika na teritoriji sve tri opštine koje su u njegovoj nadležnosti.

Uzrast maloljetnika, označenih kao žrtve seksualnog nasilja ili uznemiravanja, u toku 2023. i u 2024. godini, bio je, ističu, od 5 do 17 godina, dok su nasilnici najčešće osobe muškog pola, uzrasne dobi od 16 do 60 godina.

U pomenutom periodu je, saopštavaju, bilo slučajeva seksualnog uznemiravanja od strane jednog lica na javnoj funkciji.

„Isti je predat nadležnom tužilaštvu na dalje postupanje“, navodi se u odgovoru Centra i dodaje da prijave za seksualno nasilje ili/i uzemiravanje djece najčešće prijavljuju članovi uže porodice.

U CZSR-u za opštine Kotor, Tivat i Budva ovom problematikom trenutno se bavi devet stručnih radnika, raspoređenih u tri opštine (u svakoj po tri), koji obavljaju poslove vođenja slučajeva, a koji se, između ostalog, odnose i na slučajeve seksualnog nasilja ili/i uznemiravanja djece.

Na pitanje Radio Kotora, na koji način postupaju u slučajevima prijave seksualnog nasilja nad djecom, navode da na svaku sumnju na seksualno nasilje ili/i uznemiranje nad djecom, upućuju prijavu nadležnim organima.

„Ovim prijavama se pristupa urgentno, bez odlaganja, a sa ciljem blagovremene zaštite žrtve i sprovođenja mjera od strane drugih institucija po pitanju počinioca djela. Stručni radnici Centra učestvuju kao podrška žrtvi i porodici žrtve, dok se ovi postupci vode pred Višim državnim tužilaštvom, a sam postupak vodi stručni tim tužilaštva. U toku postupaka kod drugih organa i u Centru se formira slučaj u okviru kojeg se planira sistem podrške žrtvi i porodici. U zavisnosti od toga da li se radi o porodičnom kontekstu (npr. počinilac roditelj), Centar je dužan da pokrene i sprovodi postupak nadzora nad vršenjem roditeljskog prava, te pokrene i postupke pred Osnovnim sudom koji se odnose na preispitivanje roditeljskog prava i dužnosti. Takođe, ukoliko se procjenom dođe do zaključka da je dijete žrtva bez adekvatne porodične podrške, Centar će raditi u najboljem interesu djeteta i zbrinuti ga na sigurno i bezbjedno mjesto“, kazali su nam u ovoj ustanovi.  

Na pitanje kakvu vrstu pomoći Centar pruža osobama/roditeljima/starateljima/djeci suočenim sa ovim oblikom nasilja, naglašavaju da se podrška odnosi na posredovanje, upućivanje, savjetodavni rad, psihosocijalnu podršku, pravnu podršku, ostvarivanje prava iz domena socijalne i dječije zaštite i praćenje porodice, a shodno procjeni rizika upućuju se na psihoterapije.

U odgovorima se navodi i da Centar u sve tri opštine ima razvijenu saradnju sa drugim bitnim institucijama koje se bave ovom problematikom, ali da je „prepoznat prostor za napredak“.

„U cilju pravovremenog otkrivanja i procesuiranja počinilaca ovih djela neohodno je jačati intersektorsku saradnju kroz multidisiplinarni prisup, kako bi svaka institucija, odnosno stručna lica zaposlena u istim, svako iz svoje nadležnosti sinhronizovano, kroz razmjenu informacija i pokretanje postupaka, procesuirali počinioca i pružili podršku žrtvi. Od nadležnih institucija uključenih u otkrivanje ovih delikata ne dobijamo povratne informacije i tokom postupka najčešće nemamo dostupne informacije o počiniocu nasilja“, konstatuju u CZSR-u.

Najčešći izazovi sa kojima se ustanova suočava kada je u pitanju ova problematika, ogledaju se, kako dodaju, u kadrovskim problemima i to u pogledu malog broja stručnih radnika, ali i nedostatku specijalizovanih obuka za bavljenje ovom temom.

„Svaki slučaj je novi izazov, jer je specifičan u odnosu na kontekst u kojem se desio, pa se u svakom slučaju postupa sa posebnom pažnjom vodeći se specifičnostima pojedinačnog slučaja, kao što je odnos sa počiniocem, uzrast i pol žrtve, porodične prilike, zdravstveno stanje žrtve i ostalim za žrtvu bitim okolnostima, poštujući Zakon i pravila struke.Takođe, isuviše dugo čekanje od momenta podnošenja prijave do okončanja samog postupka, te se često dešava da stranke gube povjerenje u institucije“, pojašnjavaju u CZSR-u, uz ocjenu da je i „interesovanje medija“ jedan od izazova sa kojim se suočavaju.

Javnost, smatraju, treba da bude informisana, ali se, kažu, u ovim slučajevima mora voditi računa, na prvom mjestu, da se sačuva integritet žrtve, da se kroz tekstove i komentare na portalima žrtva ne reviktimizuje i nerijetko identifikuje, imajući u vidu da se radi o malim sredinama, pa samim tim stigmatizuje.

„Koristim ovu priliku da pažnju medija skrenemo sa konkretnih slučajeva, a da se ista usmjeri na informisanje i ovješćivanje javnosti o obavezi i značaju identifikacije i prijavljivanja slučajeva sumnje na počinjena krivična djela na štetu maloljetnih lica, da se stručna i laička javnost uključi u donošenje zakonskih okvira u cilju prevencije ovih krivičnih djela“, piše u odgovorima dostavljenim Radio Kotoru iz CZSR-a, koje potpisuje direktorica Mirela Kovačević.

Seksualno uznemiravanje je društveni, kulturni, obrazovni, pravni i politički problem, ocjenila je, gošća u studiju Radio Kotora psihološkinja Ljupka Kovačević i navela da  ovaj problem treba shvatiti ozbiljno (prioritetno) na svim nivoima, kako bi institucije sistema bile osposobljene da adekvatno reaguju u ovim situacijama.

“To nije slučaj u Crnoj Gori, jer se na ova pitanja još uvijek gleda senzacionalistički i marginalizuju se od strane institucija”, navela je Kovačević.

Seksualno uznemiravanje je, naglašava, opšteprisutno u ljudskim odnosima – svuda i u svim društvima, naročito u tzv. civilizovanim društvima u nekom obimu. Naročito je, kaže, izraženo u patrijarhalnim društvima, u kulturama u kojima se tabuizira seksualnost, normalizuje nasilje u vaspitanju, podrazumijeva mizoginija, a društvena patologija “gura pod tepih”.

“Važne komponente seksualnog uznemiravanja i nasilja su seksualna potreba i potreba za moći. Na to treba u svim slučajevima obratiti pažnju. Zadovoljenje seksualne potrebe i sama potreba uslovljena je fiziološkim stanjem, vaspitnim procesom, ranim iskustvima, znanjima i normama sredine. Potreba za moći je takođe uslovljena kulturom u kojoj se formiramo i nekada je ona dominantno prisutna u seksualnom nasilju”, kategorična je Kovačević.
Ukazuje da u „prelaznom periodu“ kada se u javnosti diskutuju teme koje su bile „zabranjene“, sama pojava postaje vidljivija i stiče se utisak, intenzivnija i češća.

Otpori kod ljudi su vrlo jaki i raznoliki, jer ove teme, podvlači, izazivaju visok stepen straha, bijesa i osjećanja krivice.

“Ne može se ponuditi adekvatna prevencija, ni podrška djeci ako roditelji, vaspitači, učitelji i svi oni koji se bave ovom temom, ne rade na vlastitoj osviještenosti ovih pojava u svom životu. Prvi korak je uvijek rad na sebi, a onda pomoć djetetu. Svi bi htjeli da sačuvaju djecu od patnje, a da vlastitu patnju zadrže za sebe. To je nemoguće”, konstatovala je naša sagovornica, ističući da treba mnogo više znati o traumatskom iskustvu i prenosu na buduće generacije u ličnom i kolektivnom životu.

Kazna počinitelju/ki samo je, navodi, jedan dio institucionalnog reagovanja koje mora biti praćeno povećanjem znanja i samosvijesti svih aktera u ovoj situaciji.

“Rađe biramo da kažnjavamo, nego da učimo i rađe ponavljamo nasilje, nego da se mijenjamo”, ocijenila je Kovačević.

Posljedice seksualnog uznemiravanja nisu, kako je rekla, tako drastične kao kod nasilja, ali mogu da ostave psihološke posljedice koje se manifestuju u svakodnevnom ponašanju, učenju i seksualnom životu, a da ljudi čak i ne budu svjesni zbog čega imaju probleme u nekim oblastima djelovanja i često se problem produbljuje.

“Roditelji treba da usmjere pažnju na vlastiti seksualni život i na taj način pruže model i sigurnost djetetu”, zaključuje Kovačević.

U podgoričkom udruženju “Roditelji” koje je, između ostalih, iniciralo izmjene Krivičnog zakonika u dijelu koji se odnosi na ovu problematiku, ističu da se ovaj akt i sve njegove odredbe koje treba dodatno da štite djecu, već dvije i po godine nisu počele primjenjivati.

“Nemamo Registar počinilaca krivičnih djela protiv polne slobode djece, mjere nadzora, ni mjere koje propisuju da ove osobe više ne mogu da budu u kontaktu sa djecom, niti sa njima da rade. Kada govorimo o registru, konačno su počeli da unose podatke. Ministar pravde je tražio da se što prije uđe u proceduru primjene, odnosno omogućavanje primjenivanja ovih odredbi Krivičnog zakonika.  Sada opet čekamo da vidimo šta će se desiti”, izjavila je za Radio Kotor predsjednica ovog udruženja Kristina Mihailović.

Ocjenjuje da institucije sistema još uvijek nisu u dovoljnoj mjeri “senzibilisani da prepoznaju” slučajeve seksualnoj nasilja, odnosno uznemiravanja nad maloljetniim licima.

Naša sagovornica napominje da su “u većini slučajeva” nasilnici osobe poznate porodici, ponekad članovi porodice, odnosno ljudi koji su u njihovoj najbližoj okolini - komšije, prijatelji.

“Sigurno se i dalje dešava da se nasilje ne prepozna, odnosno da se odbija prihvatiti da dijete tako nešto kaže. S druge strane mislim da se nikada više nije prepoznalo  među roditeljima. Međutim, kada prepoznaju tu stravičnu informaciju i odluče da prijave dolaze mnogi problemi. Svaka, ili većina karika u sistemu im pokaže da nema nikakve vajde od toga, odnosno da njihovo dijete, nažalost, neće biti u dovoljnoj mjeri, ili uopšte zaštićeno, a svi će se truditi da zaštite osobu koja se sumnjiči da je tako nešto uradila, paziće da se ona na neki način zaštiti, odnosno da ne bude možda pogrešno osuđena. Kroz šta prolazi dijete to je već drugo pitanje i šta je ustvari nama normalno”, kaže Mihailović.

Ukazujući da su roditelji zbog sve učestalijih slučajeva seksualnog nasilja, odnosno uznemiravanja nad maloljetniim licima više nego obazrivi, podvlači da je mnogo važnije prepoznati dobronamjernu, odnosno zlonamjernu osobu, pri čemu dijete svakako mora biti na prvom mjestu.

“Dijete moramo zaštititi, jer to je trag koji ostavlja trajnu posljedicu na njegovu ličnost, a možete zamisliti kroz šta sve prolazi i dijete i njegova porodica. Obazrivost bi morala da postoji, zato što je sve u online svijetu i mnoge stvari možda i ne shvatamo dovoljno ozbiljno, pa mislimo da se to nama neće desiti i da naša djeca neće doći u kontakt sa takvim osobama”, ističe Mihailović.

Ona je poručila da se prije svega sa djecom mora razgovarati, a to je proces u kojem se ona uče o važnim životnim lekcijama. Ključno je, smatra, odrediti i “dobru mjeru”, kako ih ne bismo zastrašili i predstavili svijet isključivo kao mračno mjesto.

U udruženju “Roditelji” očekuju skoro formiranje registra pedofila u Crnoj Gori koji, kako kažu, nažalost, neće biti javan.

“To je bio jedan od naših ranijih zahtjeva, ali je odbijen, baš kao što su odbijene i drastične kazne koje smo tražili za počinioce ovih djela zbog priča da na putu ka Evropskoj Uniji moramo da ispunimo određene standarde. Važno je da znamo da će svi koji rade sa djecom, dakle poslodavci, biti u obavezi da od nadležnih institucija traže informaciju o tome da li je osoba koju zapošljavaju u tom registru počinilaca ovih krivičnih djela”, poručila je Mihailović.

Seksulano nasilje nad maloljetnicima dio je šireg rodnog nasilja gdje su žrtve u najvećem procentu osobe ženskog pola, bez obzira na uzrast, a najčešće počinioci muškarci, bez obzira na uzrast, ukazuju iz NVO “Prima”.

“U seksualnom nasilju, pogotovo kada govorimo o seksualnom nasilju nad djecom, imamo žrtava i dječaka. Taj procenat je otprilike, od petoro seksualno zlostavljane djece, odnosno djece koja su seksualno zloupotrijebljena na bilo koji način, četiri su djevojčice, a jedan je dječak. Pri tome ne mislim samo na silovanje, nego na bludne radnje, recimo, na ucjene seksualno eksplicitnim sadržajima I slično. Naravno, kako ulazimo u stariji uzrast, gubimo taj procenat dječaka žrtava ili momaka žrtava, ali s druge strane počinioci maltene u 100 posto slučajeva ostaju muškarci”, precizira psihološkinja Aida Perović iz “Prime” u kojoj se, između ostalog bave i prevencijom, edukacijom mladih da budu vršnjački edukatori/ke za ovu oblast, kao i ljudi koji rade sa mladima i sa djecom, poput profesora, razredih starješina i osoba koje rade u psihološko-pedagoškim službama srednjih i osnovnih škola.

Uz ocjenu da je seksualnost kao takva ogroman tabu, a u okviru nje i seksualno nasilje, mišljenja je da roditelji sa svojom djecom ne pričaju o seksualnosti.

“Ipak smo u vremenima koja nose mnogo informacija i roditelji su sa više kapaciteta i zainteresovani. Osviješteni su da djeci treba otvoreno da pokažu da je to tema o kojoj će sa njima da razgovaraju. To je bitno, jer ako o jednoj temi pričate samo iz negativnog ugla, onda ćete uliti strah, ali nećete djetetu uliti samopouzdanje”, naglašava Perović.
Seksualni zlostavljači maloljetnika su, ukazuje, među ljudima koji su nam najbliži. Oni vješto koriste povjerenje djeteta i vješto koriste igru da dijete na seksualni način zloupotrijebe. To, kaže, ne mora uvijek da bude silovanje; mogu da budu dodiri, priča, gledanje pornografskog sadržaja ili tražanje od djeteta da napravi neki sadržaj koji je seksualno eksplicitan.

Pedofili su, podvlači, kategorija prepoznata po klasifikaciji mentalnih poremećaja,  međutim, nisu svi seksualni predatori ujedno i pedofili. Određena dešavanje iz ove vrste nasilja dešavaju se, napominje, isključivo zbog zloupotrebe moći, a i zloupotrebe povjerenja djeteta, što je opet vrsta rodnog nasilja.

“U najvećem broju slučajeva su žrtve djevojke, djevojčice, odnosno žene”, precizira Perović.

Podsjeća da je NVO “Prima” jedan od inicijatora izmjene Krivičnog zakonika Crne Gore, a zahvaljujući tome imamo i novo krivično dijelo - zloupotreba tuđeg snimka seksualno-eksplicitnog sadržaja.

“To može da bude snimak koji je nastao bez pristanka, sa pristankom, ili bez ikakvog znanja osobe koja se na tom snimku nalazi. Kada kažem snimak, mislim i na fotografiju, videozapis, audiozapis, čak može da bude i poruka koja je takvog sadržaja”, precizira naša sagovornica.

Ističe da se organizaciji javljaju mladi, upravo zbog ucjena ove vrste.

“Ono što kroz šta prolaze mlade osobe je nevjerovatna količina straha koja potpuno ruši njihovo samopouzdanje i slabi im kapacitete da potraže pomoć i da se odupru. Vrlo često ih nasilnici uvjeravaju da im niko neće priteći u pomoć, da će i u policiji kada vide te slike da pomisle kakva nemoralna osoba koja ne zaslužuje pomoć, što nije istina. Dobro što sada imamo i zakon koji se konkretno na to referira i na to mogu da se pozovu”, ističe Perović i dodaje da se broj žrtava ove vrste nasilja svakodnevno povećava.

Organizaciji se, kaže, većinom javljaju maloljetnici budući da kroz programe prevencije, informisanje, edukacije mladih, najviše radi sa populacijom iz srednjih škola.

“Najvažnije nam je da osobu psihološki osnažimo, a na njoj je odluka da li će ona to dalje da procesuira kod policije i tužilaštva”, poručuje Perović.

Emisiju možete poslušati na linku Jutarnji magazin "Grad".