Društvo

Gošća emisije “Radio škola” danas je bila psihološkinja škole “Savo Pejanović” iz Podgorice, Milica Pušonjić.

U nastavku pročitajte intervju koji je zabilježila Sanja Čavor.

Pedagog i psiholog predstavljaju važnu sponu između nastavnika, učenika, roditelja kao i uprave škole. Od presudnog značaja je da zajednički djeluju. Međutim, izvjestan broj roditelja je mišljenja da su pedagozi i psiholozi u školama nedovoljno “vidljivi” i da u dovoljnoj mjeri nisu angažovani u obrazovnim ustanovama. Kakvo je Vaše mišljenje?

Ta tzv. vidljivost ili pristupačnost stručnih saradnika u školama može biti interesantna tema za neko istraživanje kojim bi se ispitalo kakva je percepcija roditelja o radu psihologa i pedagoga u školama, pa bismo onda mogli da argumentovano tvrdimo kakav i koliki je stepen te vidljivosti. Ovako, dok ne budemo imali konkretne naučne dokaze, sve ostaje na nivou nekih ličnih utisaka i percepcije pojedinih roditelja i pojedinih škola. Razumijem stav nekih roditelja da im stručna služba škole nije bila dostupna u mjeri u kojoj su možda očekivali, ali zaista moram naglasiti da je to individualno, odnosno zavisi od škole do škole. U školi u kojoj ja radim, njegujemo kulturu dijaloga, podržavajuću atmosferu i empatiju, a roditelji znaju da su im i uprava i kompletna stručna služba uvijek na raspolaganju. Trudimo se da svoj rad predstavljamo transparentno, da roditeljima pružimo kako sve potrebne informacije vezane za obrazovanje i vaspitanje njihove djece, tako i da im ponudimo psihološku podršku ako za tim osjete potrebu. Na samim pedagozima i psiholozima je da promovišu svoje zanimanje i da i roditeljima i učenicima omoguće i olakšaju kontakt sa njima.

Pojasnite nam djelokrug rada psihologa i pedagoga škole i na koji način su se, po Vašem mišljenju, mijenjali njihova uloga i angažman tokom proteklih godina?

U školi psiholog obavlja posao stručnog saradnika. Osim toga što radi sa učenicima, ima važnu ulogu i u radu sa ostalim nosiocima pedagoške djelatnosti-nastavnicima i roditeljima. Prepoznaje individualne potrebe učenika, sprovodi individualna i grupna savjetovanja. Obavlja psihološku procjenu učenikovih sposobnosti: psihofizičke spremnosti za polazak djeteta u školu, kao i kasnije, tokom školovanja (npr. u slučaju školskog neuspjeha ili procjene darovitosti). Dijagnostifikuje specifične poteškoće u učenju (neučinkovite strategije učenja, probleme s pažnjom i koncentracijom, planiranje vremena, motivaciju, ispitnu anksioznost i sl.) i pomaže učenicima u postizanju boljeg školskog uspjeha, ali isto tako prepoznaje i darovite učenike i razvija programe za podsticanje njihovih sposobnosti. Kroz rad sa učenicima prepoznaje poteškoće u ponašanju i vršnjačkim odnosima, emocionalne I /ili porodične poteškoće i pomaže učenicima da ih prevaziđu.Kroz radioničarski rad sprovodi programe prevencije nepoželjnih oblika ponašanja (npr. međuvršnjačkog nasilja), programe za jačanje samopouzdanja, samopoštovanja, sigurnosti, razvijanje kreativnosti, učenje socijalnih vještina, itd.  Sprovodi krizne intervencije, tj reaguje kada se u školi dogode sukobi ili nasilje, ali i kada se dogode ozbiljniji traumatski događaji poput smrti bližeg člana porodice nekog učenika, samoubistvo, teške saobraćajne i druge nesreće i slično. U radu sa roditeljima,psiholog kroz savjetovanje i edukativna predavanja pomaže roditeljima na roditeljskim sastancima, pomaže roditeljima da prepoznaju i razumiju razvojne i individualne potrebe učenika i reaguje u skladu s njima, tj. pomaže im da podstiču razvoj djetetovih potencijala. S učiteljima i nastavnicima obavlja konsultativni rad. Pomaže nastavnicima da identifikuju teškoće u odjeljenjskoj klimi, uspješnosti i načinu rada, pomaže im da razviju strategije za rješavanje tih teškoća, te promoviše različite metode rada, koje podstiču kreativnost i zajednički rad učenika i nastavnika (timski rad, projektna nastava i sl.). Školski psiholog promoviše i različite savremene metode praćenja i provjere znanja učenika. Takođe ima zadatak da se konstantno stručno usavršava. Uz sve to vodi dokumentaciju, piše izvještaje i sprovodi različita istraživanja u školi.

Na koji način zajdeno sarađuju pedagog i psiholog? U vezi sa kojim temama se ta saradnja produbljuje i gdje ima mjesta za unaprijeđenje?

Predmet rada stručnih saradnika je unapređivanje vaspitno-obrazovnog procesa, pri čemu su subjekti tog procesa djeca, nastavnici, roditelji i drugi. Pedagozi i psiholozi su nosioci razvojnopedagoške djelatnosti. Predstavljaju najuži stručni tim čiji je zadatak postizanje i održanje kvaliteta u radu vaspitno-obrazovnih ustanova. Ključna pretpostavka za to je da između njih postoji saradnja, otvorena komunikacija i empatija. Važan zadatak svih stručnih saradnika je da u vaspitno-obrazovnoj ustanovi podstiču klimu koja će omogućiti svim učesnicima (učenicima, nastavnicima, roditeljima, stručnom kadru i svim ostalim subjektima škole) da sarađuju i djeluju. Psiholog i pedagog predstavljaju važnu sponu između nastavnika, učenika, roditelja kao i uprave škole. Njihov posao je složen, jer je opseg njihovog rada obiman i podrazumijeva uključivanje i praćenje gotovo svih aktivnosti i dešavanja u školi. Zbog toga od presudnog značaja je da zajednički djeluju, te da njihova saradnja bude zasnovana na razumijevanju i toleranciji. Stoga, pedagog može da sarađuje sa psihologom u okviru: godišnjeg programa rada škole, upisa učenika i formiranja odjeljenja, savjetodavnog rada sa nastavnicima, roditeljima i učenicima, realizaciji projekata ustanove i usavršavanja nastavnika. Takođe, pedagog i psiholog u školi zajednčki rade na: identifikaciji nadarenih učenika i organizaciji rada sa njima, identifikaciji učenika sa posebnim potrebama i organizaciji rada sa njima, poslovima vezanim za početak školovanja, sprovođenju profesionalne orijentacije učenika, istraživanju uzroka neuspjeha pojedinih učenika, području unapređenja mentalnog zdravlja, unapređivanju vaspitno-obrazovnog rada u školi i dr.

Koji zadatak je za psihologe i pedagoge u školama najizazovniji?

Smatram da je definitivno izazov uskladiti sve obaveze koje u školi imamo sa raspoloživim vremenom i održati kvalitet stručne podrške i pomoći. Jedna od velikih zabluda u vezi sa poslom školskog pedagoga i psihologa jeste ta se kod njih odlazi po kazni. Ova predrasuda itekako može predstavljati otežavajući faktor u radu sa učenicima, ali i nastavnicima i roditeljima. Takođe, ponekad zbog brojnih drugih poslova koje moramo zasebno obaviti, ne možemo u potpunosti da se posvetimo nekim aktivnostima i problemima koji zahtjevaju našu saradnju. Administrativni poslovi su glavni razlog zbog kojeg nemamo dovoljno vremena da zajedno radimo. Mnoge škole imaju veliki broj učenika, tako da je nemoguće da zajedničkim snagama radimo na određenom problemu kod djeteta. Nekada se desi da u toku dana više učenika pokuca na vrata, pa zbog toga je neophodno da pojedinačno radimo sa učenicima, jer trenutno zajednički ne možemo.

Šta nam možete reći o problemima djece kada su u pitanju školsko učenje i motivacija? Sa kojim se to problemima današnja djeca najviše suočavaju i koji segmenti njihovog života su teme koje su Vama  najuočljivije?

Osvrnuću se na probleme i izazove sa kojima smo se svi suočavali u posljednjih godinu dana. Uticaj pandemije na ponašanje učenika zavisio je kako od uzrasta, tako i od objektivnih okolnosti u kojima je svako dijete provodilo svoje vrijeme. Reakcije i promjene u ponašanju mogu biti različite, a pomenuću neke tipične. Na početku kada smo bili fizički izolovani jedni od drugih iskusili smo specifičnu situaciju: djeca su bila uz roditelje i bliske osobe, i većina je provela izolaciju uz dobre podsticaje za učenje, igru, komunikaciju. Ipak, to nije moglo nadoknaditi odvojenost od vršnjaka, vaspitača, nastavnika i drugih važnih odraslih. Kod neke djece izolovanost je uticala na intenziviranje osjećanja usamljenosti, jer su im nedostajali vršnjaci i druge, njima važne, odrasle osobe. Oni učenici čije su majke i očevi morali da odlaze na posao, ili koje je priroda posla odvajala od njih čak danima (npr. zdravstveni radnici), trpjela su posebnu vrstu lišavanja. Neka djeca, koja su inače posebno ranjiva, jer žive u nepovoljnom socio-ekonomskom i porodičnom okruženju, u ovoj situaciji su bila dodatno ranjiva − u psihološkom, socijalnom i obrazovnom pogledu. Ona nijesu imala mogućnosti da na isti način kao njihovi vršnjaci uče i zadovoljavaju svoje potrebe. U nekim porodicama je učestalo i porodično nasilje. Djeci nije bila dostupna pomoć i podrška osoba na koje su ranije mogli da računaju. Učenici koji imaju teškoće u učenju i probleme u ponašanju takođe su bili uskraćeni za uobičajene oblike podrške vršnjaka i nastavnika, kao i stručne podrške, u periodu izolacije. Neka djeca su doživjela gubitak bliskih osoba. Za adoescente je izolacija bila posebno izazovna, zahtjevna, frustrirajuća: bili su lišeni druženja, odlazaka na školske i druge njima važne događaje, neki na polumaturske i maturske večeri. Ograničena su im bila neka tipična razvojna iskustva. Sve to je kod nekih učenika dovelo do paničnih stanja i osjećaja anksioznosti zbog preplavljenosti i ličnog osjećaja da ne mogu da postignu i usklade školske obaveze kao ranije.

Iz Vašeg dosadašnjeg iskustva, koliko su kod djece tokom posljednjih godina  prisutne specifične teškoće u učenju, govorno-jezičke poteškoće i sl.?

Sigurna sam da logopedi imaju sveobuhvatniji odgovor na ovo pitanje i možda neke brojčane podatke o kojim procentima se radi. Svakako je evidentan sve veći broj djece koja imaju govorno-jezičke smetnje i to je ono što primijetimo prilikom samog testiranja za upis u školu. Nakon toga daju se preporuke roditeljima, a ukoliko škola ima logopeda, djeca se u septembru uključuju u logopedske tretmane.

Činjenica je da uspješna i darovita djeca od strane svojih vršnjaka danas često nemaju podršku i prepoznavanje. Nerjetko su na meti vršnjačkog nasilja od strane drugara. Šta su preporuke i savjeti?

Djeca koja trpe nasilje najčešće fizički odudaraju od ostale djece (previše slaba, mala ili previše krupna) ili su na drugi način različita: nadarena djeca, djeca sa smetnjama i teškoćama u razvoju, djeca druge etničke pripadnosti, socijalnog porijekla, kao i djeca novi učenici/učenice u razredu, odnosno školi. Međutim, svako dijete može postati žrtva samo zato jer se našlo na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, a nasilnik se jednostavno želio iskaliti na nekome u tome trenutku. Neki autori smatraju kako je upravo reakcija na nasilničko ponašanje ono što djecu određuje kao potencijalne žrtve. „Nasilnici uživaju u reakciji, a ne u akciji“ i stoga je djetetova prvobitna reakcija nerijetko od presudne važnosti hoće li ono od mete postati žrtva.  Dijete koje doživljava vršnjačko nasilje konstantno razmišlja o počiniocu, njegovim sljedećim potezima i kako ih izbjeći, pa je konstanto pod stresom.Vremenom, umjesto socijalnih vještina ova djeca počinju razvijati strategije preživljavanja.  Od izuzetne je važnosti učiti djecu kako niko ne zaslužuje biti zlostavljan i da svako ima pravo da bude poštovan i uvažavan, kao i da izgovori za nasilno ponašanje ne postoje. U istoj mjeri važna je i da dijete koje je iskusilo nasilje spozna da je sa njim/njom sve u redu, da nije krivo za to što se dogodilo, već da je počinilac taj koji ima problem i čije se ponašanje mora promijeniti, kao i odluka da se na nasilje ne odgovara nasiljem jer tim postupkom krug nasilja se zatvara umjesto da se prekine.

Ono što čujemo od izvjesnog broja roditelja jeste i da su prilagođavanje nastave individualnim razlikama učenika i slične aktivnosti na neki način “po strani” u obrazovnim ustanovama?

Ne bih rekla da je individualizovana nastava potpuno strana školama. Prosto je nemoguće da u jednom odjeljenju postoje dva učenika koji iste sadržaje uče na isti način, istom brzinom i efikasnošću. Razlike između pojedinih učenika istog odjeljenja nekada su evidentne i po nekoliko školskih godina. Individualizovana nastava je nastala kao reakcija na tradicionalnu nastavu u kojoj su svi učenici podučavani na isti način, istim tempom. Sve više se nastava usmjerava prema svakom učeniku posebno, na osnovu njegovih individualnih mogućnosti, potreba i interesovanja. Individualizovana nastava je takav didaktički pristup u kojem se nastavni zahtjevi usklađuju sa individualnim mogućnostima učenika; oni uče samostalno, a njihov rad se kontinuirano prati. Osnovni cilj individualizacije nastave je naučiti učenike učenju, podstaći kod njih pozitivnu motivaciju za učenje i osloboditi potencijalne sposobnosti svakog pojedinog učenika. Individualizovana nastava poprima sve šire razmjere u našoj savremenoj školi. Sve više nastavnika ovu vrstu nastave primenjuje u korelaciji sa ostalim vrstama nastave i oblicima rada. Ovaj vid nastave se prilagođava individualnim mogućnostima učenika, snažno razvija skrivene potencijale učenika i doprinosi razvoju njihovog kritičkog mišljenja.

Na koji način su Vam roditelji do sada bili od pomoći i mogu li više uraditi za svoju djecu?

Mnogo je razloga za građenje partnerskog odnosa između porodice i škole. Kada škola i roditelji njeguju partnerske odnose to pozitivno utiče na jačanje školskih programa, vannastavnih aktivnosti, razvoj roditeljskih vještina, školske klime uopšte. Podržavajuće i njegujuće okruženje za razvoj dječijih/učeničkih potencijala je primarni razlog ovakvog udruživanja i saradnje. Saradnja i partnerski odnosi škole i porodice predstavljaju i faktor prevencije neuspjeha učenika. Kao neophodna karika za uspješnu realizaciju vaspitno-obrazovnih ciljeva i zadataka, partnerstvo škole i porodice osigurava mogućnost za bolje upoznavanje učenika, njihovih osobina, sposobnosti, radnih navika, položaja u porodici, kao i izgradnju povjerenja.

Školski psiholozi su takođe uključeni u saradnju sa različitim organizacijama civilnog društva?

U saradnji sa Udruženjem “Roditelji” realizujemo program Roditeljstvo za cjeloživotno zdravlje koji je namijenjen roditeljima djece uzrasta od 2 do 9 godina. Program je besplatan, traje 12 nedjelja i namijenjen je roditeljima koji žele da unaprijede komunikaciju i kvalitet odnosa sa djetetom, ali i riješe konkretan izazov/problem kada je roditeljstvo u pitanju.  Program se realizuje u maloj grupi, a svaki od roditelja na početku određuje jedan konkretan cilj u odnosu sa djetetom na kojem želi da radi u toku trajanja programa. Na taj način roditelj na konkretnom primjeru vježba nove vještine, koje kasnije može primijeniti na sve ostale poteškoće u vaspitanju. Osim toga imamo saradnju i sa NVO “Mladi Romi”, jer našu školu pohađa oko 60 učenika RE populacije, pa kroz aktivnosti sa ovom NVO pružamo podršku u učenju, mentorstvo za usmjeravanje u srednju školu ovih učenika i sl.

(Foto: monitor.co.me)