Društvo

Autorka teksta: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor/S.Č.

Ples i igra pripadaju svima, bez obzira na godine ili vještinu, a najvažnije je dozvoliti sebi pokret. Upravo iz te perspektive savremena psihologija danas posmatra ples, ne samo kao zabavu, već kao važan dio emocionalnog i psihološkog funkcionisanja.

Gostujući u Magazinu “Grad“ Radio Kotora, povodom 29. aprila, Svjetskog dana plesa, psihološkinja Ivana Vukšić govorila je o značaju pokreta, igre i tijela u svakodnevnom životu, naglašavajući njihovu ulogu u povezivanju sa sobom i drugima.

Ona ukazuje da ples i igra imaju mnogo dublju funkciju nego što se često misli.

„Zabava jeste dio priče, ali iz ugla savremene psihologije, ples i igra su mnogo dublji i važniji za naše funkcionisanje. Danas se ples posmatra kao prirodan način regulacije emocija i povezivanja sa sobom i drugima. Još od ranog djetinjstva, prije nego što razvijemo govor, mi komuniciramo tijelom kroz pokret, ritam i dodir”, navodi naša sagovornica.

Smatra i da je igra osnovna ljudska potreba koja se ne bi smjela zanemariti, posebno u odraslom dobu.

„Psihologija danas naglašava da igra nije samo razonoda, već osnovna ljudska potreba. Kroz igru učimo, razvijamo fleksibilnost, kreativnost i otpornost. Kod odraslih, povratak igri često znači i povratak osjećaju živosti koji se vremenom izgubi pod pritiskom obaveza”, ističe ona.

Govoreći o povezanosti tijela i mozga, Vukšić napominje da pokret direktno utiče na naše raspoloženje i način razmišljanja.

„Veza između pokreta i mozga je dvosmjerna. Ne samo da mozak upravlja tijelom, već i tijelo aktivno oblikuje mozak. Kada se krećemo, aktiviraju se različite regije mozga i luče hemikalije dobrog osjećaja, poput dopamina i serotonina, dok se istovremeno smanjuje nivo hormona stresa”, pojašnjava Vukšić.

Ples razvija važne kognitivne i emocionalne sposobnosti.

„Dok plešemo, pratimo ritam, reagujemo na promjene u muzici ili prostoru i usklađujemo se sa drugima. Sve to jača pažnju, fleksibilnost i donošenje odluka, a posebno kod improvizacije mozak uči da brže procesuira informacije i da bude manje opterećen pretjeranim razmišljanjem”, ocjenjuje ona.

Ples ima i snažnu socijalnu dimenziju, posebno kada se odvija u grupi ili paru.

„Kada se krećemo zajedno, naš nervni sistem počinje da se sinhronizuje sa drugom osobom. To donosi osjećaj sigurnosti, povjerenja i bliskosti. Kroz takvu sinhronizaciju učimo da budemo prisutni, otvoreni i spremni da se prilagodimo drugome”, poručuje Vukšić.

Savremeni način života, kako napominje, često nas udaljava od tijela, ali potreba za pokretom ostaje.

„Savremena kultura naglašava individualni izraz, ali paralelno postoji i snažna potreba za kolektivnim iskustvom. Kroz individualni ples gradimo odnos sa sobom, dok kroz grupni ples razvijamo osjećaj pripadnosti i povezanosti sa drugima”, smatra ona.

Ples može imati i snažan terapeutski efekat, posebno kod osoba koje teško izražavaju emocije riječima.

„Ples često postaje najprirodniji način emocionalnog izražavanja, posebno kod ljudi koji teško govore o svojim osjećanjima. Tijelo tada postaje jezik, a nakon pokreta riječi često dolaze lakše, kao da je tijelo prvo otvorilo prostor za emociju”, naglašava Vukšić.

Suština plesa je u autentičnom doživljaju, a ne u savršenoj formi.

„Važno je osluškivati tijelo i dozvoliti sebi da se krećemo bez pritiska i očekivanja. Upravo kroz takav pokret učimo o sebi i stvaramo dublju vezu sa sopstvenim emocijama i svijetom oko nas”, zaključuje Vukšić.

 Razgovor možete čuti na linku: Magazin "Grad"