Društvo

Gošća emisije „Radost“  bila je  psihološkinja i psihoterapeutkinja Ivana Mihović, koja nam je odgovorila na pitanja o strahu kod djece i pomogla da se zajedno suočimo sa ovim neprijatnim osjećajem. 

“Strah je prirodna reakcija našeg organizma na neki stimulans iz okoline koji mi smatramo opasnim. Primordijalni strah je da se čuvamo od onoga što iz naše okoline može da bude opasno po nas. Dokazano je da se novorođenčad plaše jakih i nepredviđenih zvukova, reaguju plačem i  tako percipiraju opasnost, a u periodu oko godinu dana plaše se prostora ispod svojih nogu, posebno ako nisu u mogučnosti vidjeti dno npr. kada su u  vodi, moru, jezeru i slično. To su strahovi koji su osnovni primordijalni, koje nismo naučili, a jedan dio strahova naučimo kroz život, naučimo da se plašimo”, kazala je Mihović. 

Ona objašnjava da čovjek vrlo brzo postaje svjestan  straha, već između druge i treće godine života, odnosno  onoga trenutka kada postane svjestan sebe, samim tim i onoga što osjeća. 

“Posljednjih godina kada je tehnološki razvoj prilično počeo uticati generalno na život svih nas, tako i na djecu, primjećujem da najveći izvor straha jeste ono što djeca vide u video sadržajima i crtanim filmovima. Često su to čudovišta, duhovi, paranormalne situacije i likovi.  Djeca predškolskog uzrasta nemaju svijest da to nije realno. Zato je važno da ispratimo što  gledaju. Neki neprimjereni sadržaji iskoče vrlo lukavo u obliku reklama, prekidajući ono što dijete prati. Djeca u tom uzrastu ne znaju da se izbore sa strahom. Vrlo često ne znaju da verbalizuju i opišu ono čega se plaše. Jako se boje, a nastavljaju da gledaju i još uvijek imaju nedefinisani odnos prema strahu. Mi odrasli kada se plašimo, pokušavamo da izbjegavamo, a kod djeca je to kontra, oni uprkos strahu nastavljaju da gledaju. Takođe u tom uzrastu djeca se boje mraka, te počinje da ih brine moguća bolest bližnjih. U predškolskoj dobi postaju svjesni činjenice da ljudi umiru i počinju da razmišlaju o tome. Tada se razvija veliki strah, najčešće za svoje roditelje i bliske drage osobe”, kazala je Mihović i dodala da je tema smrti jako teška za razgovor i nekako je svi izbjegavamo, a posebno je izbjegavamo u prisustvu djece.

Međutim, to je tema koja najmlađe veoma često muči.

“Rijetko ko na tu temu razgovara sa djecom, ali smrt je dio života, jedan  proces koji ćemo svi proći. U slučaju da se primijete: veliko protivljenje odvajanju od roditelja, stalno pitanje i provjeravanje kada će se vratiti sa posla i slični znaci straha, treba na adekvatan način da se s djecom o tome razgovara”, objašnjava naša sagovornica. 

Roditelji mogu pomoći djetetu u prevazilaženju straha, ali ponekad nesvjesno mogu i odmoći i pospješiti strahove. Psihološkinja Ivana Mihović ističe da je veliko pitanje, da li će ono što mi nekome kažemo kao savjet i uputimo kao dobru namjeru, stvarno stići do te druge osobe kao dobra namjera, u ovom slučaju djeteta.

“Kada smo u određenom emotivnom odnosu, emotivno predani, ne možemo biti sigurni da smo donijeli dobru odluku jer se ona često donosi subjektivno, te je neophodno da probamo razmisliti više puta.”

Živimo u svijetu gdje su granice fikcije i realnosti često nevidljive, te djeci se stvaraju novi strahovi, a ponekad su i posledica  pogrešno izvedenih zaključaka.

Mihović je istakla da starija djeca danas veliki dio vremena provode na društvenim mrežama, gdje se tuđi životi predstavljaju savršenima. Iako savršenot ne postoji, lažne slike razvijaju  kod djece osjećaj straha, nesigurnosti i neprihvaćenosti.

Na naše pitanje da li se povjerenje prema svijetu razvija u ranom djetinjstvu i da li nas osjećaj sigurnost koju steknemo tada štiti u kasnijem životu, te daje snagu da prevaziđemo nedaće i probleme, Mihović je odgovorila: 

“ Karakterno se formirano, otprilike do pete godine života. Ponekad odrasli uče djecu strahu da bi ih zaštitili i upozorili na opasnosti. Međutim,  na neke karaktere to jako loše utiče jer stvara ogromnu nesigurnost  i omogućava razvoj  nepovjerenja prema okolini, ljudima i svijetu generalno. Ta informacija u vidu da opasnost vreba iza ćoška, kasnije se nastavlja sa informacijom -nikom ne vjeruj. Postavlja se pitanje kako iz toga, nikom ne vjeruj, da se razvije kvalitetan emotivan odnos sa partnerom/kom ili prijateljem. Zato je potrebno procjeniti karakter djeteta i uravnotežiti savjete i upozorenja sa omogućavanjem lične slobode i izbora.. Vrlo je važno da imamo pravilne kriterijume po kojima stičemo povjerenje u ljude, jer će nam od toga zavisiti mnoge stvari kasnije u životu, socialni odnosi , profesionalno ulaganje, kontakt sa kolegama/inicama, u školi sa prijateljima/cama… Mnogo zavisi od toga kako naučimo da imamo ili nemamo povjerenja u ljude.” 

Na naš zaključak, pola šalu, pola činjenicu, da i roditelji moraju biti psiholozi, Mihović je odgovorila da je ponekad i samim psiholozima i psihoterapeutima teško da pomognu ljudima kako  da naprave pravi kreterijum, a “posebno je komplikovano kada neko od nas ima djecu. Kada ste emotivno upleteni, vrlo je teško biti objektivan.” 

Željela je za kraj naglasiti da je ključno za roditelje da budu autentični, odnosno da budu ono što jesu. Isto važi i za njihovu djecu, koja trebaju znati da i roditelj imaju svoje slabosti i strahove.

“Neobično je važno validirati osjećaj straha. To znači reći djetutu: u redu je da se plašiš, to je u redu.. Posebno dječacima, jer u našoj kulturi i tradiciji od dječaka se očekuje da se ne boje  ničega, a  to nije relano očekivanje i nije istina. Potrebno je reći i prizanati da smo se i mi svega toga nekada plašili. Posebno trebamo pričati o svojim strahovima. Ako govorimo otvoreno o ovoj temi, možda će neko u svojoj kući, školi, kancelariji odlučiti da progovoti o svom strahu”, zaključila je psihološkinja i psihoterapeutkinja Ivana Mihović. 

A mi se nadamo, posle razgovora sa gošćom emisije “Radost”, da u strahu više neće biti tako velike oči. 

Emisiju možete poslušati na linku Radost.

Tekst: Nataša Jotić

Foto: Radio Kotor