Društvo

Troje hapšenih novinara, više njih otpuštenih i veliki broj ućutkanih, obespravljenih i preopterećenih, uz standardni broj neriješenih slučajeva napada na novinare – bilans je kojim se u Crnoj Gori dočekuje Svjetski dan slobode medija.

Dok vlasnici komercijalnih medija bilježe prihode (o čemu svjedoče javno dostupni podaci za 2019. godinu) i mogu zadovoljno trljati ruke zbog obilne dobijene i najavljene novčane pomoći od države, zaposleni su u istim problemima kao i prethodnih godina. U privatnim medijima bez prava glasa i u vječitom strahu od otkaza, u lokalnim javnim emiterima mahom bez zarada, a u Javnom servisu pod raznim pritiscima i takođe u strahu od otkaza zbog javno iznijetog stava.

Poslodavci, što je i logično, ni na koji način ne pokušavaju to stanje da promijene, pa čak ni da počnu da poštuju zakone koji ih obavezuju na dostojanstven tretman zaposlenih, a i država, koja je tim zakonima garantovala neka prava radnicima, ne pokušava poslodavce u medijima da natjera da ih primjene. Da situacija bude gora, i sami predstavnici države ne rade ništa da bi se generalno stanje promijenilo. Jedina novost je da sve češće sami sebi daju za pravo da proglašavaju šta je lažna vijest.

Set izmjenjenih medijskih zakona, i pored brojnih najava, još se nije našao pred poslanicima i više ga niko ne pominje pa na taj način i ono malo novih prava za zaposlene koja su sadržana u predlozima ne mogu da se koriste. Napadi na novinare nisu riješeni i za neke, kao što je ubistvo Duška Jovanovića, jasno je da neće ni biti riješeni. Policija i tužilaštvo su saopštili da su rasvijetljenji slučajevi paljenja vozila Vijesti iz 2011. i 2014. godine ali nisu rekli koji je motiv tih napada. Slično je bilo prošle godine sa slučajem ranjavanja Olivere Lakić ali nakon toga se ništa nije desilo i još nema optužnice.

Pandemija korona virusa je donijela nove izazove, pa smo prvo gledali konferencije za novinare bez novinarskih ekipa, a sada je dozvoljeno novinarima da prisustvuju konferencijama Nacionalnog koordinacionog tijela za zarazne bolesti (NKT) dok fotoreporterima i kamermanima i dalje nije. Tražimo da se to hitno promijeni jer ne vidimo logiku da dijelu medijskih radnika bude omogućeno dok se drugi diskriminišu. Ne dozvoljava im se da prisustvuju ni događajima koje organizuju Vlada i Skupština. Pozivanje na epidemiološki rizik u ovom slučaju nije utemeljeno jer ako mogu jedni, morali bi i drugi da prisustvuju. NKT je svojom preporukom ukinuo posao fotoreporterima i kamermanima, a sa ograničenjem prava se počelo mnogo ranije što je rezultiralo otpuštanjem jednog broja kolega.

Tražimo i pozivamo na solidarnost koleginice i kolege. Budimo solidarni sa ljudima iz medija u kojima radimo ali i sa svim medijskim radnicima jer podjele koje nam nameću nisu i naše ali i zato što se više puta pokazalo da smo za posledavce svi isti i da se samo ujedinjeni možemo izboriti za bolji položaj.

(Saopštenje Glavni odbor Sindikata medija Crne Gore)