Društvo

Tekst i foto Jelena Kljajević 

Vrlo često se zapitamo kakav je naš profil ličnosti?

Što mi to sve možemo ili ne možemo, čega se i zašto plašimo, čemu i zašto idemo u susret sa lakoćom, što je uticalo da se formiramo u ličnost koja smo danas....

No, nije lako sagledati sebe, odnosno – nemoguće je jer te mehanizme da se izmjestimo i „hladne glave“ definišemo sopstvenu ličnost, logično, nemamo.

Nije lako procijeniti zbog čega su „baš naši“ - određeni maniri u ponašanju, određeni strahovi, neke tamo pobjede, porazi ..... I da li su, istinski, „naši“ ili smo prigrlili „tuđe“?

Onako kako sam ja razumjela – to umjesto nas može uraditi profiličar.

Profiličar nije psiholog niti psihoterapeut, ali jeste osoba koja „koristi senzore za očitavanje određenih stanja i vještina“ i koja nas iz tog ugla sagledava.

A što ćemo mi sa saznanjima do kojih je došao –  to je već naša stvar i naša odgovornost.

Jedan od rijetkih na prostoru bivše Jugoslavije i jedini profiličar u Crnoj Gori je Milisav Popović koji je bio gost naše današnje emisije „Nedjeljni razgovor“.

Za početak je odgovorio na pitanje koje mu godinama postavaljaju novinari u Crnoj Gori, pa sam uz istu znatiželju, ukratko, htjela da čujem: Kakav je put do ove profesije?

„ Prije svega mi je jako drago što ste mi pružili priliku da se po prvi put na ovaj način družim sa vašim slušaocima i slušateljkama i svima koji prate vaš portal – našim dragim Kotoranima. Više puta sam pričao na ovu temu, ali ću vam, naravno, odgovoriti kakav je bio moj put ka profesiji profiličara. Za tu mogućnost ni sam nisam znao dok na završnoj godini studija na katedri za međunarodne odnose i diplomatiju, na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, nije ponuđen program koji je podrazumijevao da određeni profesori odaberu studente koji bi „pohađali to takozvano deskriptivno profilisanje“. Tada je došla ekipa iz Amerike i čitav Beogradski univerzitet je imao svoje kandidate. Bilo je studenata sa različitih katedri, uglavnom su to bile humanističke i društve nauka. Kad je ta obuka krenula desilo se da sam bio u užem krugu i završio cijeli proces, a što je rezultiralo novim pozivima za učenjem, mojim odlaskom u inostranstvo, kada sam se, zapravo, najduže zadržao u Minhenu. Profilisanje je mene obilježilo, a čini mi se da sam i ja obilježio profilisanje zato što se desilo da je jedan čovjek sa ovih prostora došao do vještina koje podrazumijevaju i deskriptivno i eksplikativno profilisanje. Ipak, imam utisak i da je postalo „glasovito“ zbog mog književnog rada jer sam koristio određene metode profilisanja tokom pisanja i to se, očigledno, dopalo ljudima. Tako je, ustvari, uz pisanu riječ i književne nagrade, došlo do toga da su ljudi saznali kako se radi o osobi koja je, pored što se bavi književnošću – i profiličar“ – priča Popović.

Radi se, kako kaže, o jednoj multidisciplinarnoj vještini koja u sebi, pored ostalog, ima mnogo psihološkog, sociološkog, biheviorističkog ....

„ U pitanju je vještina koja se svakog dana i mijenja i nadograđuje, savladavaju se novi mehanizmi, matrice. Ljudi se obučavaju za deskripciju profilisanja bez obzira da li se bave bezbjednošću ili korporativnim poslovanjem. Profilisanje jeste „izašlo“ iz kriminalistike i kriminologije ali je dobilo i svoj uzlet u civilnoj sferi. Profilisanje je postalo jako primjenjivo u različitim oblastima, a jedna od njih je i ona kada radite sa pojedincima“ – kaže Popović.

Profiličari, ističe, nemaju terapeutske alatke i nisu adresa za one osobe kojima je potrebna terapeutska ili pomoć psihologa odnosno psihijatra.

„ Profilisanje, zapravo, samo od sebe pravi priču zahvaljujući ljudima koji dolaze kod nas da bi uradili profil. To je vrlo diskretna stvar, a cijela priča je jako intimna. Tiče se samo te osobe i profiličara. Profiličar kasnije prolazi kroz momente psihodekontaminacije pa se zaboravljaju svi ti ljudi sa kojima ste radili, naravno – u mjeri koliko je to moguće. No, kako vrijeme prolazi, alatke za psihodekontaminaciju „rade“ sve bolje jer je sve više ljudi sa kojima dolazimu kontakt, a ja imam jedan um i jednu dušu. Tako, ustvari, mnogo toga ostaje intimno, samo za tu osobu koja je uradila profil. Dakle, profil je deskriptivnog tipa i ne podrazumijeva predikciju. Ne bavimo se odgovorima na pitanje: Što ćemo mi sada da uradimo ili što će nam se desiti u narednom periodu? Taj aspekt ne obrađujemo“ – priča Popović.

Profili, dodaje, mogu biti različiti.

„Mogu biti: autokrektivni, navigacioni ili na primjer opominjući s tim što riječ „opominjući“ treba uzeti sa rezervom s obirom da niko nikog, zapravo, ne opominje nego skreće pažnju čovjeku na neke aspekte koje, možda, potiskuje, a a mogu mu nekada u životu zatrebati, biti korisni. Profili su, dakle, posebna priča, različiti su - u zavisnosti od čovjeka. Koji su benefiti, to bi najbolje mogli da vam kažu ljudi koji su tražili da im uradim profil. Iz mog ugla – povratne reakcije su jako dobre i to mi je posebno zadovoljstvo. Momenat spone i pozitivne reakcije je nevjerovatan. To je više od sreće i više pitanje snova nego realnosti, zadovoljstvo za koje ja nisam imao ime dok nisam počeo da radim ovaj posao“ – kaže Popović.

Na pitanje: Kako to da je u nama najčešće mnogo više potencijala nego što mi to uočavamo i zašto se nerijetko dešava da osobe koje nas posmatraju, poznaju, procjenjuju (a pritom nisu stručna lica nego ljudi iz našeg okruženja – članovi porodice, prijatelji, saradnici ….) imaju više “vjere u nas” nego što to imamo mi sami, odgovara da je odgovor kompleksan.

„Pitanje je odlično ali odgovoriti je jako teško i mislim da sve zavisi od ugla, od profesije pa bi vam osobe iz različitih oblasti – sasvim drugačije i odgovorile. Ustvari, konačan odgovor ne postoji. Mi imamo situacije da određeni talentovani i inteligentni ljudi negdje u svijetu dožive značajne uspjehe , a ovdje na Balkanu su ismijavani jer razvijanje tog njihovog talenta društvo ili sistem ne dozvoljavaju . Smatram da smo mi i dalje jedna toksična sredina za „ljude od pamuka“. Važno je istaći - Da biste bili izuzetni, morate „manjkati u ofanzivnim socijalnim pristupima“. Glupost i neinteligentnost nisu dijagnoze, a takvih ljudi je mnogo oko nas, oduvijek i u svim sferama. Postoje brojne situacije kada osoba koja nije inteligentna ima ofanzivne alatke kojima postiže mnogo više od osobe koja se ustručava i uvažava druge. Naravno, imamo neinteligentne ljude koji su dobronamjerni ali ima i onih koji su vrlo agresivni i odlučni u svom cilju. Imali smo oduvijek i osione koji „žvaću meke i pametne“. Momenat uzmicanja, treme i straha je karakteristika ljudi koji su biserni – dakle jako talentovani, a nadmenost po svaku cijenu je uvijek kod onih kod kojih manjka humanog aspekta, empatije i emocije, a prije svega inteligencije. Naravno, ima i inteligentnih ljudi koji nisu dobronamjerni , ali mislim da je taj broj znatno manji“ – kaže Popović.

Oni koji su nam bliski, dodaje, nerijetko nas „bolje sagledavaju“, zato što nas poznaju i zato što nas posmatraju sa strane.

 „ Ne mora to biti uvijek, ali prijatelj je nekada jako dobar terapeut. Mi ne znamo kako izgledamo dok se ne vidimo u ogledalu ,  a i taj odraz može biti varljiv. Zamislite koja je sreća kad imamo nekog ko nas voli, a „pravilno nas vidi“. To je već ukazivanje na - moja najkvalitetnija ali i na ona mjesta „koja škripe“. Tako da ja mislim da je to prirodan tok. Naravno, postoji i ta takozvana protektorska čaura. U prevodu: Štitim te po cijenu da sebi ne naudiš i to je jedan roditeljski pristup. No, ljudi koji su nam bliski definitivno nas bolje vide i osjećaju nego što mi sebe doživljavamo jer oni „nisu u našoj glavi“ – zaključuje Popović.

Repriza emisije „Nedjeljni razgovor“ čiji je gost bio profiličar Milisav Popović na programu je u 19 i 30.