Društvo

Tekst Jelena Kljajević

Foto Radio Kotor

Način komunikacije se tokom pandemije značajno promijenio – i unutar porodice i unutar kolektiva u kojima radimo, a sve je trajalo znatno duže nego što smo očekivali.

„Očigledno je da je sada, nakon dvije i po godine, sve mnogo drugačije“ – ukazala je gostujući u našim „Ljetnjim pričama“ neuropsihijatrica i profesorka na Medicinskom fakultetu u Nišu prof. dr Stojanka Arsić.

Posebno je, kako ističe, bila deprivirana komunikacija kada su u pitanju starije osobe jer su dosta dugo živjele po specijalnim pravilama koja nisu prijala ni njima ni njihovim članovima porodice, koji nisu bili u mogućnosti da komuniciraju sa svojim roditeljima.

„Ono što primjećujem se vezuje i za populaciju sa kojom sam svakodnevno u kontaktu, a to su studenti. Svi oblici nastave na Univerzitetu su dosta dugo bili organizovani „on lajn“. Za mene je bilo jako tužno što se nakon tog perioda u kojem nastava nije bila organizovana uživo, studenti iz iste generacije međusobno praktično nisu poznavali. Ti mladi ljudi nisu spoznali sve ljepote studentskog života, boravka u učionicama, amfiteatrima, čitaonicama, zatim druženja i to je sve cijena pandemije“ – kaže profesorka Arsić.

Ona ističe da takozvana sajber komunikacija nikada na pravi način ne može zamijeniti „realnu ljudsku komunikaciju“ jer realna komunikacija zapravo podrazumijeva emocionalni transfer koji u ovom slučaju izostaje.

„Komunikacija putem društvenih mreža ima svoje pozitivne, ali i negativne strane. Kada govorimo o negativnim stranama – odnose se na činjenicu da smo izgubili ritual komuniciranja, razgovor uživo. Vrlo često vidimo dvije mlade osobe koje sjede u restoranu i „komuniciraju sa svojim telefonima“, ali ne i jedna sa drugom. Trebalo bi naći način da to korigujemo, na primjer organizovanjem okruglih stolova ili radionica, a kako bismo ukazali na načine korekcije tog izvjesnog otuđenja u komunikaciji“ – kaže profesorka Arsić.  

Komunikacija je i u oblasti medicine jako važna, a budući ljekari o tome, kaže profesorka, uče već na početnim godinama studija.

„Na prvoj godini studija imamo predmet čiji je naziv „Uvod u kliničku praksu“ i tada već izučavamo specifičnosti raznih oblika komunikacije na relacijama ljekar-pacijent, ljekar-medicinsko osoblje te komunikacije u medicinskom timu. No, govorimo i o greškama u komunikaciji – nazivamo ih jatrogenim ponašanjima. To su ponašanja – bilo ljekara ili drugog medicinskog i paramedicinskog osoblja koja dovode do pogoršanja zdravstvenog stanja pacijenta. U jednom od poglavlja udžbenika, čiji sam urednik i editor i jedan od ukupno devetnaest autora, a koji ovih dana završavamo - govorimo i o drugim vrstama jatrogenije. Ova tema zastupljena je, naravno, i na našim predavanjima, kada posebno ističemo primjere dobre i loše parkse“ – kaže prof. dr Arsić.

Ona priča kako se, pored ostalog, studentima na prvoj godini Medicinskog fakulteta ukazuje na specifičnosti komunikacije sa slabovidim osobama, zatim sa osobama koje imaju smetnje sluha i govora. Praktični dio nastave se, kaže, odvija na Oftalmološkoj klinici i na Klinici za otorinolaringologiju. „ Studentima pričamo o specifičnosti komunikacije sa osobama starije životne dobi, zatim sa agresivnim pacijentima, onima koji su pod stresom, te sa osobama koje boluju od malignih bolesti. Veoma je važno znati - kako saopštiti lošu dijagnozu, kako komunicirati sa porodicom oboljele osobe, procijeniti da li baš u tom trenutku reći istinu ili odgoditi taj momenat. Imamo jaku Hematoonkološku službu, a na Klinici za pedijatriju mnogo je malih hematoonkoloških pacijenata. Učimo studente kako da razgovaraju sa njihovim roditeljima. U okviru teorijske nastave, dovedemo roditelja malog pacijenta koji uživo pred studentima medicine svjedoči kako je spoznao da je dijete koje je do juče bilo zdravo promijenilo ponašanje i dobilo jednu takvu dijagnozu, kako su se nosili sa situacijom i kako su se organizivali kao porodica“ – objašnjava profesorka Arsić.

Specifična je i komunikacija sa nefrološkim pacijentima.

„Učimo studente - kako nekome saopštiti da treba da ide na dijalizu, kako pripremiti i pacijenta i donora za transplataciju. To su sve vrlo delikatne faze u komunikaciji i to treba naučiti. Smatrali smo i to po uzoru na dobru englesku edukativnu školu, da sa učenjem komunikacije treba početi na prvoj godini medicine. U vremenu u kojem živimo ima puno opasnosti od polno prenosivih bolesti. Jedno od interesantnijih predavanja je bilo ono koje je osmišljeno tako da jedan HIV pozitivan pacijent svjedoči kako je postao HIV pozitivan, kako se nosi sa tim i kako živi, što je kao svjedočenje vrlo autentično i jako korisno mladim studentima. Pošto se u ovom slučaju radilo o osobi koja je dugogodišnji uživalac narkotika, njen opis apstinencijalne krize je mnogo autentičniji od bilo kog udžbeničkog opisa i to je nešto što studenti pamte. Onda kada dođe na red izučavanje HIV-a susreću se sa takvim pacijentima na neuropsihijatrijskim odjeljenjima i prepoznaju ono o čemu su slušali. Zato je ovo za njih značajno iskustvo i nešto što je zauvijek prepoznatljivo“ – kaže dr Arsić.

Mladim ljudima danas, kada su okruženi različitim instant rješenjima, posebno treba ukazivati na činjenicu „da je znanje moć“.

„To znači da u mladim ljudima treba probuditi spoznaju da se edukacija ne završava krajem studija i da je, zapravo, u pitanju doživotni proces. Toliko se  brzo umnožava broj informacija koje treba da usvojimo, da je pitanje da li mi uopšte uspijevamo.  U medicini su to: spoznaja o novim oblicima terapije, medikamentima, dijagnostičkim procedurama i zaista se postavlja pitanje da li jedan mladi ljekar nakon završenog fakulteta može i kojom brzinom da usvoji ono što od njega zahtijeva klinička praksa. Na to  treba ukazivati i tokom studija i čini mi se da usvajajući jedan takav obrazac ponašanja, a to je kontinuirana edukacija, mladi ljekari mogu odgovoriti takvim zahtjevima“ – zaključuje prof. dr Stojanka Arsić.