Društvo

Gost naše današnje emisije “Nedjeljni razgovor” bio je veterinar Marko Petričević. 

U nastavku prenosimo dio intervjua koji je zabilježila Jelena Kljajević. 

Što je sve potrebno da znamo kako bi vodili brigu o životinjama, a prije nego ih udomimo ili kupimo u nekoj od uzgajivačnica? 

Prvo treba da budemo istinski i iskreni ljubitelji životinja. Svi oni koji žele da drže kući psa, mačku ili bilo koju drugu životinju, moraju da budu iskreni ljubitelji životinja i da znaju da ta životinja ima svoje potrebe, navike, da mora da ima svoj kutak, svoj mir. 

Ako se opredijelimo za krznenog kućnog ljubimca, moramo da znamo da smo mi vrlo bliski evolutivni rođaci, da pripadamo istoj klasi sisara i istom tipu kičmenjaka. Moramo da se prema njima ophodimo kao da su članovi porodice.  

Psi moraju redovno da se vakcinišu. Pored toga moraju biti zaštićeni od parazita, srčanog crva, krpelja, lašmanije… Koji su savjeti? Kako ih zaštititi i koliko je Kotor “pogodno tle” za ove vrste bolesti? Koliko su one česte?  

U zadnje vrijeme i Kotor je, kao i drugi gradovi, zbog guste populacije pasa, mačaka pogotovo, postao “epidemiološki interesantan” za razmatranje ove problematike. Bolesti koje se javljaju u populaciji kućnih ljubimaca kod nas, relativno su češće u odnosu na neka druga područja Crne Gore.  No, postoji preventiva. I kao što narod kaže: “Bolje spriječiti, nego liječiti”. Jako je važno da naši kućni ljubimci budu redovno vakcinisani, tretirani protiv parazita, da imaju zaštitu protiv ektoparazita, da budu u dobroj kondiciji što se tiče hrane, smješteni na adekvatan način - da bi bili zdravi i da bi bili mi sa njima i oni sa nama srećni i zadovoljni. 

Ako govorimo o kalendaru vakcinisanja pasa i mačaka, pas starosti od pet do šest nedjelja ima imunitet koji je sa majke prenešen putem kolostruma. Prvu vakcinu  protiv zaraznih bolesti trebalo bi da primi oko četvrte ili pete nedjelje starosti. Sljedeća vakcina bi trebalo da bude oko osme ili devete nedjelje starosti i treća oko dvanaeste ili trinaeste nedjelje.  

Naravno, vakcinaciji uvijek mora da prethodi klinički pregled jer se samo zdrave životinje smiju vakcinisati. Svaka vakcina je udar na imuni sistem i zahtjeva snažan i zdrav organizam. Kuče moramo prije vakcinacije “očistiti od parazita” i nakon toga pristupiti vakcinaciji. Nakon treće ili popularno rečeno buster doze, gdje je imunološki odgovor najjači i najbolji, svake godine se ponovo pas vakciniše (jednom godišnje) protiv zaraznih bolesti. 

Isto tako postoji program vakcinacije za mačke. Osme nedjelje je prva vakcina. Revakcinišu se u jedanaestoj ili dvanaestoj nedjelji, a onda jednom godišnje protiv zaraznih bolesti. To je, takođe, polivalentna vakcina.

Dok nutricionisti iz oblasti veterine savjetuju da se životinjama ne mijenja hrana, onda kada se pronađe ona koja najviše odgovara kućnim ljubimcima, mišljenja i neka iskustva su, međutim, oprečna. Naime, istražujući ovu temu, pročitala sam da, recimo, korišćenje samo jedne, tvrde hrane, posebno kod starijih mačaka, dugoročno može izazvati razna oboljenja, a među najčešćima je oboljenje bubrega? Što preporučujete kada je ishrana pasa u pitanju, ishrana mačaka i uopšte domaćih životinja?

Što se tiče ishrane pasa i domaćih životinja uopšte, to je čitava nauka, jedno veliko akademsko pitanje. Pas bi trebalo da dobija obrok bogat proteinima, jer moramo da shvatimo i da znamo da su oni, prije svega, mesojedi, da su njihove žlijezde sa spoljašnjim i unutrašnjim lučenjem evolutivno razvijene tako da vare proteine i najbolje iskorišćavaju proteinsku hranu. Dakle, hrana za pse mora da ima visok procenat proteina. Današnja hrana renomiranih proizvođača koja se nalazi na tržištu je jako kvalitetna. Ona sadrži određeni proteinski sastav, mikro i makro elemente, vitamine, određene enzime, probiotike. Tako da su, u pravom smislu te riječi, to potpune krvne smješe. Postoji tip granula ili suve hrane koju prati određeni tip preliva. Tako da uvijek možemo da kombinujemo da naš ljubimac i jede i uživa u toj hrani. Obično ljubimci vole tečniju hranu. Da li se treba držati jedne hrane koju izaberemo i koja psu ili mački prija na početku ili treba mijenjati - zavisi i od mogućnosti i od momenta, kao i od stanja na tržištu. Svjedoci smo velikog zastoja u lancu dobavljanja hrane. Neki put se psi ili mačke zasite određene hrane koju smo im nudili i poželjno je promijeniti. Ali prilikom promjene hrane treba pojačati probiotike i treba ispratiti da li taj pas ili mačka imaju u tom momentu dijareju, da li se, možda, javilo povraćanje, odbijaju li tu hranu i slično. 

Bolest bubrega kod mačaka je često oboljenje starosti iznad deset godina. Zbog čega dolazi do te bolesti kod starijih mačaka i kako preventivno djelovati i zaštititi ih? Kakvu hrana ima ulogu u cijeloj priči?

Kada se kod mačaka javi felini urinarni sindrom, odnosno pojavljivanje kalcenih tvorevina u mokraćnim kanalima, preporučujem veterinarsku hranu, odnosno hranu dizajniranu da rješava te probleme. I ona naravno, kao i sve dijetalne hrane, nije ukusna. Postoje razne vrste hrane za razne probleme i daju dobre rezultate u kontinuiranom režimu upotrebe. Životinje to teško uzimaju. Vlasnicima kućnog ljubimca kažem da budu istrajni i da imaju na umu da je glad najbolji način. Kada kuče ili mače ogladni, ješće i to. Polako uvedete tu hranu i “držite mačku koja ima problema sa urolitima na toj hrani”. To je dobra preventiva i dobro liječenje uz antibiotike i eventualni hiruški zahvat. 

Mačke imaju sklonost, i anatomsku i metaboličku, ka stvaranju urolita. Kada je njihov PH mokraće nešto viši, tada uzrokuje taloženje urolita. Takođe, njihova pozicija analnog otvora i otvora urigenitalnog trakta je vrlo blizu i onda te bakterije često puta pređu iz analnog u urogenitalni otvor, pa potom sve to može da uzrokuje problem sa urolitima, zastoj mokraće, gdje moramo hitno reagovati. 

To se najčešće dešava, ne samo kod starijih mačaka, nego je u pitanju predisponirana starost od dvije do sedam godina kod ženki i kastriranih mužjaka. 

Preventiva tome je, takođe, da mačke imaju vodu u izobilju i da se u njihovoj ishrani preferira vlažna hrana, u odnosu na granule. 

A što savjetujete kada je čipovanje, koje je zakonom propisano u našoj zemlji, u pitanju?   

Čipovanje je zakonom propisano i civilizacijsko je dostignuće. 

Obilježimo našeg psa. On ima svoj jedinstveni broj na čipu. Čip se aplikuje jednim aparatićem u obliku šprica sa lijeve strane vrata. Poslije toga se taj broj unosi sa podacima o vlasniku i psu u državnu bazu podataka. I mi prilikom toga izdajemo pasoš ili knjižicu koji nam kasnije služi za evidenciju o datim preparatima, zdravstvenom stanju životinje i to je osnovni dokument kada se krene na put sa psom van zemlje. 

Ono što je vezano za čipovanje je vakcina protiv bjesnila koja je jako važna i bez koje nema putovanja preko granice, ni u zemlje koje nisu članice EU, a pogotovo ne u zemlje koje jesu. Nije samo dovoljno da pas ima datu vakcinu protiv bjesnila, nego mi moramo da izvadimo psu krv ili najbolje da se to uradi po nekoj šemi ili proceduri, kada vlasnik odluči. Taj uzorak krvi se šalje u Pasterov Zavod u Beogradu gdje oni ustanovljavaju da li je pas razvio dovoljno antitjela na virus bjesnila. I tek ako je taj određeni titar antitjela dovoljan, on dobija sertifikat koji je glavni uslov za putovanje. Datumski stvari stoje ovako - ako ja danas dam vakcinu protiv bjesnila psu, ta antitjela svoj titar, odnosno koncentraciju seruma postižu tek za nekih tri mjeseca. Tek je tada titar dovoljno velik. Tako da moramo dosta unaprijed da planiramo. 

Dan prije putovanja veterinar mora da izda potvrdu o zdravstvenom stanju životinje gdje konstatuje da je kliničkim pregledom ustanovljeno da je životinja spremna da podnese predviđeno putovanje , dakle - “od tačke A do tačke B”. 

Na nesavjestan odnos pojedinih vlasnika kućnih ljubimaca podsjećaju nas izmet na trotoarima i drugim javnim površinama među kojima su, kako su u više navrata isticali i naši sugrađani, i one na kojima se u pijesku igraju djeca. Opštinska odluka o kućnim ljubimcima, pored ostalog, predviđa da držalac psa prilikom šetnje sa životinjom koristi adekvatan pribor, a to u našem gradu najčešće nije slučaj. Svjedoci smo. U Komunalnoj policiji su nam kazali da je kazna za nesavjesnog vlasnika kućnog ljubimca pedeset eura, ali i da su, u većini slučajeva, reagovali upozorenjem. Što vi mislite? Je li rigoroznija kazna i dosljednost u kažnjavanju jedini način da edukujemo pojedine vlasnike kućnih ljubimaca da poštuju propise? 

Mislim da kažnjavanje ničemu ne vodi. Mislim da su kontinuirana edukacija i emisije poput ove pravi način da se svi držaoci kućnih ljubimaca upoznaju o štetnosti izmeta koji “ostaje iza njih”. Postoje bolesti koje se prenose preko izmeta, a to su upravo endoparaziti protiv kojih uzimamo tromjesečnu ili mjesečnu zaštitu. To su valjkasti crvi, u koje spada i srčani crv. Oni se upravo prenose tako što se jajašca ili razni oblici tih parazita nađu u izmetu. Nekima od njih mogu da se zaraze i djeca, svima se zaražavaju ljubimci međusobno. I kako neko nađe našu “minu”, tako i mi možemo da “nađemu tuđu”. Onda bolje da te “mine” iza sebe sklonimo. A nije ni lijep prizor, mi smo turistički grad, ne priliče nam takve situacije. 

Ja bih apelovao da opštinski organi postave stalke sa kesicama za izmet, te odgovarajuće kante za sakupljanje izmeta. Uvijek ću biti spreman da doniram sredstva. Mislim da je to rješenje, a samo kažnjavanje je, po mom mišljenju, kontraproduktivno. 

Naši sugrađani su se takođe žalili na ostatke hrane koje, kako kažu, nalaze na lokacijama u Starom gradu. Kakvog ste mišljenja kada je ova tema u pitanju? U razvijenim zemljama postoje lokacije u gradu gdje su postavljeni uređaji koji hrane napuštene životinje. Da li postoji makar nada da će takav model biti u nekoj bliskoj budućnosti i u našem gradu?  

Moram da se pohvalim da sam ja u postupku naručivanja jednog takvog uređaja koji ću postaviti ispred svoje ambulante, gdje će ljudi moći da ubace plastičnu flašu ili limenku, nakon čega će aparat ispustiti određeni broj granula u korito i tu će životinje moći da se hrane. Takvih aparata ima po Evropi. U suštini sve što radimo, treba da radimo kontrolisano. Nije lijep prizor da iza hranjenja mačaka, kojih ima mnogo po Starom gradu, ostaje hrana, koju mačke ne mogu da pojedu do kraja. Onda je najbolje da za to postoje određene uređene površine i da ljudi koji hrane mačke, kada vide da je hrana ostala iza njih, dođu i počiste. 

Hrana za mačke je idealan izvor hrane za pantagane, miševe. I onda idemo ka tome da napravimo jedan “cirkus viciozus”. S jedne strane ulijenimo mačke čija je prva funkcija po mediteranskim gradovima kao što je Kotor da love glodare, a drugo – “činimo glodarima uslugu” jer hrane ima na pretek. 

Da li, prema Vašem mišljenju, građani i građanke Crne Gore imaju razvijenu svijest o životinjama? S druge strane, da li postoje zakoni koji štite životinje? U kojoj mjeri se kažnjava i osuđuje nasilništvo prema životinjama?  

Smatram da građani Crne Gore imaju apsolutno razvijenu svijest o držanju kućnih ljubimaca i o obavezi kakva to jeste. Pomenuo bih tri zakona koji su u opticaju, a regulišu odnos između ljudi i životinja: Zakon o veterinarstvu, Zakon o dobrobiti životinja i treći zakon gdje je određenim članovima maltretiranje životinja, ugrožavanje njihovog zdravlja i zlostavljanje krivično djelo. 

Da li je neko kažnjen po tom pitanju - nemam evidenciju. Negdje sam pročitao u novinama da su se određeni postupci vodili po tom pitanju. Rekao bih da je zakonska regulativa dobra, samo je treba sprovoditi i treba raditi stalno na edukaciji ljudi. 

Savjetujete li preventivne preglede životinja? 

Savjetujem preventivne preglede životinja koji bi se odvijali jednom kvartalno ili u pola godine. Bolje da u nekoj od šetnji svratite do svog veterinara, jer nešto što veterinar uoči, vi kao vlasnik možda niste mogli. Mi svi vodimo svoje baze podataka, imamo evidenciju o tome što smo radili, možemo da uporedimo. Kada je ljubimac svakog dana u tvojoj blizini, onda neke promjene koje se veoma sporo razvijaju – nisu uočljive, prosto se oku čini da se stvari ne mijenju, da su uvijek iste. 

Koji su najčešći zahvati koje radite ? 

Radimo dosta zahvata. Najčešći hiruški zahvati su: kastracija, obrada rana na koži, intervencije na koži, skidanje raznih papiloma i tumora, zahvati na zubima. 

Da li preporučujete sterilizaciju kod mačaka i pasa i u kom životnom dobu je najbolje uraditi sterilizaciju? Oprečna su mišljenja. Dok jedni smatraju da je to najbolje uraditi prije prvog ciklusa (dok su još uvijek organi mali i lakši je oporavak nakon operacije) , drugi smatraju da je mnogo zdravije za samu životinju da to uradi nakon prvog okota. Kakvog ste vi mišljenja? 

Biologija, zoologija i prirodne nauke – “nisu dva i dva”. Nekad se nešto pokaže kao dobro, a nekad kao loše. Pitanje je procjene. Nešto što je dalo dobre rezultate u slučaju vašeg kućnog ljubimca, za drugog i nije baš preporučljivo. Moje lično mišljenje je da, ako čovjek neće da drži psa ili mačku za uzgoj i reprodukciju, treba da im ispuni taj “ćef” - jednom da imaju potomstvo i da “obrnu” taj hormonalni ciklus i nakon toga ih sterilišu. To je opcija pod A. Pod A 2 je da se sterilišu već nakon završenog dvanaestog mjeseca, čim dostignu polnu zrelost. Ako nećemo da ih držimo u priplodne svrhe, onda nema razloga da ih opterećujemo tom vrstom nagona. Mi smo ih predodredili da budu naši kućni ljubimci. Oni će u svakom slučaju biti mirniji, mačori će se manje iscrpljivati, razboljevati. Psi će opet biti mirniji. Kastracijom odnosno histerektomijom kod kuja ćemo preduprijediti mnoge probleme koji kasnije mogu da nastanu, kastracijom kod pasa sprječavamo agresivnost i tako dalje. 

Svjedoci smo da se dešava da se pas ili mačka ne probude iz anestezije nakon operacije. Koji mogu biti razlozi ?  

Medicina nije matematika. Postoje preporučene doze anestetika i vrste anestetika za određene zahvate, za određene vrste životinja. Međutim, često puta se desi da jedna jedinka potpuno drugačije odreaguje na anestetik, nego što je bilo planirano. I onda se dese takve neželjene posljedice. To je pitanje za akademsku raspravu i  predmet mnogih doktorata - Uticaj anestetika na reflekse. Onda se odjednom ugasi refleks disanja i dođe do smrti. Tako da sa anestezijom treba biti pažljiv, treba birati prave anestetike za pravu intervenciju, međutim svaka anestezija, kao i u humanoj medicini, nosi svoj rizik. 

Za kraj razgovora nam kažite što dobijamo usvajanjem ili kupovinom kućnog ljubimca?  

Dobijamo vjernog prijatelja i druga, člana porodice koji nema probleme kao što imaju ljudi. Ne mora da plaća režije, nije nervozan zbog ovog ili onog i u svakom trenutku je spreman da razveseli ukućane. Naravno, ako mu ukućani “vraćaju” određenom njegom i pažnjom. Dobijamo, takođe, veliku obavezu i velikog učitelja za našu djecu, koji ih uči da preuzimaju obaveze, da donose odluke. Kao porodica, dobijamo puno usvajajući ili kupujući kućnog ljubimca, potpuno novu dimenziju života u kući. 

Reprizu emisije “Nedjeljni razgovor” čiji je gost bio veterinar Marko Petričević poslušajte večeras od 19 i 30 na našim frekvencijama 95, 3 ili 99 megaherca.