Društvo

Tekst Jelena Kljajević
Foto Privatna arhiva

Praznično raspoloženje – tema je prvog ovogodišnjeg izdanja emisije „Nedjeljni razgovor“ koje ste sa talasa Radio Kotora mogli pratiti danas.

Što kraj jedne i početak druge godine znači za savremenog čovjeka? Da li je ovo period kada većina nas „polaže račune“ pred sobom, a nekad i pred drugima? Zašto su neki od nas posebno lijepo raspoloženi tokom praznika, drugi ćutljivi i plačljivi, a oni treći tvrde da im praznici ne znače mnogo, četvrtima se oprečna raspoloženja smjenjuju?
Prema riječima naše današnje gošće - psihologice Aide Perović, potpuno je prirodno da se prema praznicima odnosimo na način kako to istinski osjećamo.
„Što se mene tiče – volim praznično raspoloženje. Lijepo se osjećam, veseli me ukrašen grad, obožavam simbolično praznično kupovanje proklona, ali ove godine nisam bila posebno euforična jer nisam imala konkretan plan za praznike“ – kaže Perović.
Praznična euforija je često prisutna, ističe,  zato što nas zapravo period parznika vraća u djetinjstvo i „budi u nama dijete čiji je osjećaj zadovoljstva tokom praznika bio posebno izražen.“
 „Generalno ljudi od svakog početka imaju lijepa očekivanja i uvijek se nadaju da će sve biti bolje. Tih dana vam svi žele dobro, čestitaju, šalju konkretne poruke u vezi sa zdravljem, ljubavi, poslom. Naš nervni sistem na tu vrstu podrške reaguje sa radošću. Neko otputuje, neko se vidi sa ljudima koje nije odavno sreo, poštuju se običaji, ukrašavanje je prisutno, sve sija, blješti oko nas....U  psihološkom smislu sve pomenuto nas vraća u djetinjstvo, kada su te okićene stvari bile fizički mnogo veće od nas pa su nas „prepravljivale“ ali nas je preplavljivao i osjećaj radosti. Dakle, praznici nas vraćaju u djetinjstvo, bude u nama dijete, ali ono radosno i bezbrižno. Zato su mnogi od nas euforični i mislim da je to divno“ – objašnjava Perović.
Sa druge strane, sve ono što neke od nas tokom praznika veseli, one druge može činiti razdražljivima, uznemirenima ili tužnima.
Na pitanje: Zašto je tako, odgovara da postoje i osobe koje za praznike ne vezuju dobra iskustva, pa je i njihovo rasploženje u skladu sa tim.
„Za te ljude – praznici će izazvati tugu ili neko slično osjećanje, iz tog spektra....To je vrijeme evociranja uspomena. Tada nam mnogi ljudi nedostaju – neki jer su daleko, neki jer sa njima nismo u kontaktu zbog nekog konflikta, neki nisu među živima... Razmišljamo o tome „gdje smo danas u odnosu na ranije godine, na neke druge početke, da li smo ostvarili želje, napredovali, nazadovali ili stojimo u mjestu“. Dakle, uvijek se suočavamo sa samoanalizom, imamo te lične retrospektive. Takođe, neki od nas se upoređuju sa drugima i žale što ne mogu da proslave kako bi htjeli, ne mogu da otputuju ili ne mogu sebi priuštiti ono što bi htjeli. Činjenica je da živimo u teškim vremenima, kada cijee rastu savkodnevno i u tom kontekstu, takođe, nije lako slaviti“ – objašnjava Perović.
Ono što posebno ističe jeste činjenica da se upravo tokom prazničnih dana nerijetko dešava nasilje u nekim porodicama
 „Za razliku od ostatka godine kada to obaveze ne doszvoljavaju, tokom praznika je najčešće više generacija u istom prostoru, za istim stolom, u dužim razgovorima. Mnoge porodice se baš tada suočavaju sa nasiljem unutar familije i znajući što slijedi jer su takva iskustva već proživjeli - ne mogu da se raduju. Praznici ih ne asociraju na lijepe trenutke.  Kroz svoj rad sam se sretala sa ljudima koji za praznike uvijek plaču i to ne uvijek zbog nasilja nego i zato što su njihova praznična očekivanja iznevjerena i to ne po prvi put i zato je njihovo raspoloženje takvo kakvo jeste“ – kaže Perović.
Postoje i oni među nama koji „praznike ne priznaju“.
To su oni koji ne čestitaju, ali i ne vole da primaju čestitke.
„Oni jasno poručuju da ih se praznici ne tiču. To ne mora da znači da se u njihovom životu nešto katastrofalno dešava. Neki ljudi, prosto, smatraju da je to dio njihove karakterne crte i stabilnosti jer se ne uzbuđuju previše tokom praznika. Neki rade tokom praznika pa i nemaju taj osjećaj, nemaju vremena da pripreme trpezu, izostaje organizovanjje slavlja i slično. Najvažnije je, zapravo, da se svako ponaša onako kako se osjeća“ – kaže Perović.
Na pitanje: Na koji način, bez forsiranja, odnosno prirodno možemo stimulisati dobro raspoloženje i kako da pokrenemo unutrašnje snage kojih nismo svjesni, a mogu uticati na naše dobro psihofizičko zdravlje, odgovara „da ćemo to postići kada priuštimo sebi ono što volimo“.
„Generalno se raspoloženje više tiče toga kojem temperamentu pripadamo. Taj temperament i karakterne crte nas „boje kao ličnost“ i onda nas drugi karakterišu kao na primjer: uvijek vesele, uvijek mrzovoljne, dobronamjerne, nedobronamjerne i slično. Jedno je naša unutrašnjost, a drugo – sve ono spolja. Pitanje je kako mi doživljavamo sve to spolja i gdje smo mi u svemu tome na nekoj skali, da li nas to čini boljima, zdravijima, uspješnijima i slično. Naravno, raspoloženje zavisi i od našeg mentalnog i fizičkog zdravlja. Kako mi možemo uticati na dobro psiho-fizičko zdravlje? Istaći ću da treba sagledavati sebe, razgovarati sa sobom, ugađati sebi. Posebno bih da dodam da ne mora značiti da ste sebični ako ugađate sebi. To znači da „pratite sebe“, da ste lojalni sebi , da dajete sebi vremena , pratite svoje potrebe... Osoba koja stalno ispunjava tuđe želje i očekivanja drugih je sigurno za druge perfektna, ali sebe uvijek stavlja u drugi plan. Ne vjerujem da na taj način ni na kraće niti na duže staze možemo biti istinski srećni“ – zaključuje Perović.