Društvo

Roditeljske dileme su brojne, a o savjetima u vezi sa dilemama koje se tiču odgajanja mališana uzrasta vrtića u današnjoj emisiji “Radost”govorila nam je psihologica Jelena Pejović.

Intervju je zabilježila Jelena Kljajević.

Kako postupati u situaciji kada se dijete još uvijek nije prilagodilo na vrtić i nakon uobičajenog perioda adaptacije od nekih mjesec i po? Vaspitači obično savjetuju roditeljima da ne odustaju jer, ipak, u jednom trenutku “sve dođe na svoje”…

Savjet je da se, ukoliko dijete i nakon tog perioda od mjesec i po nije prilagodilo na vrtić, krene u “istraživanje” odnosno pokuša saznati što je razlog. Da li ga možda neki vršnjak zadirkuje, ima li neke neobične snove i suljed čega se javljaju? Puno radim sa djecom i pričam iz iskustva, razlozi mogu biti različiti, a nekada djeca to ne kažu roditeljima. Djeci je u suštini u vrtiću sve dostupno – uče, igraju se, vaspitači ih paze i animiraju.... Zato treba istražiti što ih to muči, a jedan od načina je i razgovor sa psihologom. Dakle, treba krenuti dalje kako bismo otkrili što to mališan ne želi da kaže svojim roditeljima.

Smatrate li stimulativnim ili opterećujućim kada djeca u najmlađem uzrastu ( 3, 4, 5 ili 6 godina) pohađaju neke “vananastavne” aktivnosti - sekcije, školice sporta, ritmiku, balet…?

Sve što dijete voli i želi je korisno i stimulativno, ali mora se naći mjera. Imamo često problem sa roditeljima čije je dijete “na šesnaest strana” i mališan onda ima problem da se odluči što zaista želi. Lijepo je pružiti mu priliku da se oproba u različitim oblastima, da upozna i sport i muziku , ali da ipak organizuejmo sve tako da je to neki racionalna broj obaveza, da bi dijete stiglo da odgovori zadacima. Poenta je da mališan uživa, ne da bude preopterećen i da se muči. Uključenost u različite aktivnosti je zbog razvoja motorike u tom najranijem uzrastu jako korisno, ali ne treba pretjerivati.

Što raditi kada djeca imaju “suviše energije”, pa ta energija negativno utiče na stvaranje pozitivnih poput redovnih obroka, odlaska na spavanje uvijek u dogovoreno vrijeme, jednostavnog dogovora sa roditeljima? To su one situacije kada je mališanima nemoguće jednostavno objasniti i uvijek imaju dodatne predloge i pitanja, odnosno – aktivnosti im je uvijek malo…

Mališani nemaju toliki osjećaj kada je vrijeme u pitanju. Zato je važno uvesti raspored – ne da bude rigidan, ali da od prilike djeca znaju što rade u određeno vrijeme. Oni to, u suštini vole. Moramo da ih naučimo, da kanališemo tu energiju. Ja često kažem – ponuditi djetetu dvije opcije je u redu, ali već tri – to je gužva. Što se postavljanja pravila tiče, ako dijete zna da se do 18 sati igra napolju i da potom ide kući, ono će to početi da uvažava i njegov bioritam će ići u tom smjeru. Ako popustimo, pa jednom kažemo da može ostati napolju do 19 sati, onda ćemo ga zbuniti i ono će svaki put tražiti da ostane još duže. Dosljednost i red su važni i što prije to počnemo da realizujemo, to će dijete jednostavnije i brže shvatiti.

Zbog čega je važno da djeca u najmlađem uzrastu poštuju pravila ? (prvo ona “mala” poput pranja rukica, pranja zuba, samostalnog obuvanja papuča, na primjer….)

Velika je to stvar. Djeca se tada uče pravilima i odgovornosti. Kada ih učimo pravilima mi ih pripremamo da im ne bude šok kada u životu počnu dobijate neke nove zadatke i kad budu morali da poštuju i neka krupnija pravila. Naravno, u skladu sa uzrastom idu i određena pravila. Kasnije djetetu to daje veće samopouzdanje. Najvažnija je stvar da dijete osmaostalimo rano, jer je tada ono svjesno da to može i umije i ima više sigurnosti u sebe jer zna pravila i umije da ih ispoštuje.

Da li mališane uzrasta vrtića koji se “plaše” javnog nastupa forsirati da u dječjim programima ili priredbama učestvuju ili ih pustiti da ih posmatraju sa strane?

Sve je individualno pa ne mogu biti decidna u odgovoru. Pitanje je da li dijete, recimo, želi da učestvuje ali bi za početak željelo neku manju ulogu? To mu onda treba priuštiti, da bi se oslobodilo na sceni. Sa druge strane, ako dijete ima strah ili tremu ali želi da učestvuje – tu mu treba dati podršku uz ohrabrenja poput: Možeš ti to. Naravno, zavisi od senzibiliteta djeteta jer ne želimo da ga prestrašimo ili sklonimo pa da zaključi da to ne može. Djeca su osjetljiva , kako im prvi put prezentujemo javni nastup – tako će se prema njemu odnositi i u budućnosti.

Kako osamostaliti mališane koji su stidljivi, na neki način razmaženi  i “nezreli” u ovom uzrastu? Da li je suviše rano raditi na tome ili je potrebno suptilno krenuti u ovaj proces već u najranijem uzrastu?

Dakle, treba krenuti sa uvođenjem reda što ranije. Nikada nije kasno, ali, naravno, što duže čekamo to je teže. Dijete pamti neke stvari, pa se inati, kontrira….Treba ih pustiti da pokažu što mogu i to onda forsirtati, da bi ono što ne mogu počeli da rade, bez straha. Treba im dati prostor i da naprave grešku, naučiti ih da je potpuno normalno da nešto ne znaju da urade i slično. Jako je važno istaći da ne treba nikada kritikovati ličnost nego postupak. Tako na primjer treba reći: Ti si jako dobra djevojčica ali ovo nisi uradila kako treba. To izuzetno pomaže kod razvijanja samopouzdanja i hrabrosti jer hrabrost nije suočiti se sa bilo čim nego sa svojim najvećim strahom. Kada djeca to mogu – onda mogu sve.

Hvala Vam na izdvojenom vremenu.

Hvala i Vama. Bilo mi je zadovoljstvo što ste me pozvali da učestvujem u emisiji.

foto Privatna arhiva