Društvo

Gošća emisije “Nedjeljni razgovor” Radio Kotora bila je konsultantkinja za strateško komuniciranje, Jelena Pavićević.

U nastavku pročitajte intervju koji je na temu komunikacijskih izazova na relaciji političari-mediji zabilježila novinarka Radio Kotora Sanja Čavor.

Koliki je uticaj medija u političkoj kampanji?

Kada je u pitanju uticaj kojim se pojačava neki politički stav, kojim se izazivaju tenzije i netrpeljivosti, a favorizuju teze za koje postoji mogućnost da vode ka konfliktu, uticaj medija je veliki. Mediji su, u tom slučaju, prenosioci političkih poruka i afirmatori političara i političkih partija, koji su, kroz političku kampanju, istovremeno i oglašivači. Međutim, kada je u pitanju eventualni uticaj medija na očekivanja glasača, na edukaciju građana, na korektivne faktore, onda je taj uticaj, nažalost, mali. Crna Gora u prethodnim decenijama, u predizbornim kampanjama, nije imala medije koji su na društvo djelovali preventivno i razvojno, a malo je bilo i onih koji su djelovali i edukativno, a ne samo informativno. Takođe, Crna Gora u prethodnim decenijama nije imala medije koju su, bar ne u dovoljnoj mjeri, kreirali očekivanja i glasača, dok su, itekako, kreirali ambicije i očekivanja političkih partija i političara.

Kako ocjenjujete političku komunikaciju u Crnoj Gori? Na kojem su nivou javno predstavljanje političara i komunikacione vještine kreatora informacija?

Politička komunikacija uvijek korelira sa političkom situacijom. Ne može biti ni lošija, niti bolja. Politička komunikacija uvijek predstavlja identitet političkih struktura, a on je sada konfuzan.  Političku komunikaciju bih opisala kao površnu, nezrelu, isključivu i često, nedobronamjernu. Kako je većina političara, mogla da dođe na političke i javne funkcije, bez adekvatnog iskustva, životnog i profesionalnog, bez političke edukacije i bez izgradnje i jačanja vještina kojima bi morali da vladaju da bi bili na javnim funkcijama, to im daje za pravo, zbog prostora i značaja koji dobijaju, da misle da ne moraju ništa da popravljaju.

Šta su osnovne zamjerke političkoj komunikaciji?

Politička komunikacija u Crnoj Gori nije uspostavila postulate na kojima počiva dijalog i demokratija. Prije svega, za dijalog nije dovoljno da razmjenjujete mišljenja, već da iskreno razumijete i uvažavate strane koje drugačije misle. Poželjno je čak i da vrjednujete sve što je bolje od vas i da ga, kao takvog, priznajete. Takođe, potrebno je da političari imaju integritet na koji se njihovi glasači mogu osloniti, tj. da dokazuju i njeguju principe i vrijednosti, zbog kojih su stekli glasove. I na kraju, važno je da politička komunikacija dovodi do konstrukcije i rješenja, tj. da je u javnom interesu ili da je u interesu većine.

Šta predstavlja javni interes u političkoj komunikaciji?

Javni interes u političkoj komunikaciji bio bi kreiranje atmosfere u kojoj se građanke i građani osjećaju lijepo i perspektivno i u kojoj žele da svoje znanje, radnu energiju i druge resurse, stvaraju u takvoj atmosferi, odnosno da ih realizuju.  Dakle, javni interes u političkoj komunikaciji je da su političari svjesni da iskazuju javnu riječ, da su time uzor za građane i da trebaju biti dobar uzor. Takođe, javni interes je da se različite ideologije, načini implementiranja drugačijih pogleda na stvarnost, saopštavaju i sprovode bez cinizma, ironije, podrugljivosti, netrpeljivosti i mržnje. Za javni interes, važno je i da se političkom komunikacijom ne ugrožava radna i stvaralačka energija nacije, kao i da se građani ne uznemiravaju i ne dovode u kolektivnu psihozu.

Modeli političke komunikacije su se uveliko promijenili. Šta je danas predstavnicima političkih partija u Crnoj Gori važnije, sadržaj i legitimitet političara ili forma i način iznošenja stavova?

U političkoj komunikaciji važno je i jedno i drugo. Oslanjanje na sadržaj i legitimitet većine političara i njihov osjećaj da su “odabrani” predstavnici naroda, iako to nisu, jer su ih odabrale partije, a ne narod, ne daje im za pravo da zanemaruju formu i način na koji iznose stavove i realizuju partijske programe, čemu su, itakako, skloni. S druge strane, ukoliko ne posjeduju sadržaj i legitimitet, to se osjeća u ponašanju, djelovanju i iznošenju stavova i u tom slučaju, nijedna forma i način to ne mogu nadomjestiti. Rekla bih da danas, većini političara, nedostaje ili jedno ili drugo, tj. ne posjeduju cjelovitost, neophodnu za predstavnike naroda.

Nerijetko čujemo da se izvjestan dio političke komunikacije, još uvijek odvija na interpersonalnom nivou, daleko od očiju javnosti, a često i netransparentno, pa su i birači skeptični prema rezultatima takve vrste komuniciranja i dogovora. Kako to utiče na kreiranje javnog mnjenja i povjerenja građana, uopšte?

Političari u Crnoj Gori, nose recidive provincijalne komunikacije, koja dolazi do izražaja kao sporna, upravo onda kada pretenduju da imaju rejting evropskih političara. Razlog takve komunikacije je potreba da se ostvare dupli efekti, kako nezamijeranje iza političkih kulisa, tako i autoritet u javnosti. No, to ipak, nije moguće postići, jer tako svakako gube integritet, autentičnost i doslednost, jer veći dio javnosti to nepogrešivo osjeća, kao nepouzdano ili neiskreno ponašanje.

 Koliko u političkim predstavljanjima ima bitnog sadržaja za građane i onoga što je u njihovom interesu?

Uglavnom, sve što je u interesu građana izlazi iz trenutnog djelovanja partijske politike. Interes građana je, svakako, kvalitet života, ali i osjećaj pripadnosti, prihvaćenosti, usklađenosti. U saopštenjima za javnost, najčešće osjećamo partijske stavove i pokušaj da se kroz njih utiče na politička uvjerenja, a ne na stvaranje blagostanja. Pokušaj da se istovremeno podrži interes građana utiče na njihovu edukaciju i podizanje svijesti o važnim pitanjima u društvu, a da se, istovremeno,  ostvare partijski interesi u trenutnim okolnostima je bezuspješno, jer se interesi partija ne zasnivaju na javnom interesu.

U političkom marketingu danas se sve češće susrijećemo sa tzv. spinovanjem, odnosno da se nekoj vijesti ili događaju daje povoljan naglasak ili tumačenje, čime se iskrivljuju informacije u sopstvenu korist.

Spinom se služe političari, ali i mediji. Ne radi se samo o naglašavanju neke povoljnosti, već je to često izvlačenje iz konteksta određene tvrdnje oko koje se pokušavaju stvoriti političke prednosti ili senzacije, dakle, sve ono na šta se želi skrenuti pažnja, a zapravo, ne mora biti od značaja za javnost. To govori o pokušaju da se utiče na javno mnjenje, koje zapravo nema vremena za analize i upoređivanje ili koje nije dovoljno medijski pismeno. Takođe, u pitanju je i manipulacija. 

Često se od strane kreatora saopštenja za javnost, upućenih redakcijama  medija,  uočava uvrjedljiv govor, govor mržnje, netolerancija, indukovanje podjela. Kako gledate na obaveze medija u odnosu na tu vrstu marketinga/ komunikacije?

To zavisi od integriteta i kredibiliteta medija, kao i od etike medija. Da li je nečije članstvo, pozicija u partiji ili funkcija u politici, sama po sebi dovoljna da zavrijedi medijski prostor i da ga, možda, kontaminira? Naravno da nije, jer mediji moraju da uspostave i sopstvene kriterijume za ustupanje tog prostora. Uspostavljanjem kriterijuma, komuniciranjem tih kriterijuma, edukacijom, regulativom i insistiranjem na njenom poboljšanju, svakako da od strane medija može da se utiče i na političku retoriku i da joj se uspostave pravila pristojnosti. Moguće je da će se time smanjiti nivo uzbuđenja koji dolazi iz medija, ali će se podići nivo opšte kulture, društvenih vrijednosti i standarda.

Da li se političarima u medijima daje previše prostora?

Svakako se političarama daje previše prostora.  Razlog leži u tome da mediji imaju strah za sopstveni opstanak, ukoliko uspostave određene granice prema političarima. Istovremeno, mediji vjeruju da im politička trvenja i tenzije, doprinose većoj gledanosti, čitanosti i slušanosti.  Dodala bih i da mediji nemaju dovoljno profesionalnog kadra koji bi se mogao baviti političkim temama na način koji može da kreira očekivanja javnosti od političara, a ne samo da se bavi informativom.

Da li novinari/ke prepoznaju da/kada ih predstavnici političkih partija zloupotrebljavaju, odnosno pokušavaju koristiti za svoj politički marketing?

Mislim da većina novinara to prepoznaje i da osjeća nelagodu zbog toga. Međutim, to nije samo pritisak, odnosno zloupotreba od strane političara i političkih partija.
Vlasnici medija i odgovorni urednici, prevashodno, vrše pritisak na novinare i ne podržavaju ih da budu slobodni i principijelni u obavljanju svog posla. Iznad svega mi je žao ukoliko se zloupotrebe pritisci i plasiranje neistina u javnosti, vezuju za marketing u bilo kojem kontekstu, jer bi ta poslovna funkcija zvana marketing, kojom se i sama bavim u okviru strateških komunikacija, takođe trebala biti etična i osolobođena od pokušaja da služi u svrhu negativnih politika i afirmacija loših vrijednosti i pojedinaca. Marketing i odnosi s javnošću, takođe, treba da jačaju identitet, ispravljaju i popravljaju, pa tek na kraju, da promovišu.

Koliko često sporan govor predstavnika političkih partija, pun tenzija, doprinosi podjelama u društvu, polarizovanoj društvenoj klimi i dodatno raspiruje netrpeljivost i diskriminaciju?

Takav govor, koji dolazi od “političke elite”, odnosno iz javnog prostora sa vrha sistema, ključan je generator tenzija u društvu. Podjele i različitosti postoje i postojaće, međutim, dobro upravljanje tim razlikama, može da vodi u progres, dok podsticanje tenzija vodi u degradaciju.

Koliko se u praksi od strane političara, ali i medija, poštuje zakonska regulativa u kontekstu odgovornosti za plasiranje sadržaja?

Ponekad se čini da se o toj regulativi ne zna dovoljno. Političari i njihova partijska baza često nema odgovornost ni prema drugim prekršajima u društvu, ne odgovora za direktno ili indirektno učešće u kriminalu i korupciji, pa se sasvim normalno, plasiranje lošeg sadržaja, na nezakonit i neetičan način u medijima, čini manje važnim ili sasvim nevažnim problemom.

Kako da mediji u Crnoj Gori jače zakorače u prostor suštinske medijske slobode i značajnije drže do društvene i zakonske odgovornosti?

S jedne strane, mediji moraju obezbijediti svoju egzistenciju koja će biti manje ovisna od kvantiteta gledanosti, čitanosti i slušanosti, lajkova i šera, te postajati kredibilni zbog istinitosti, nepristrasnosti i kvaliteta sadržaja, čime će motivisati oglašivače, koji drže do svoje reputacije i društvene odgovornosti. S druge strane, ukoliko insistiraju na kvantitetu, moraju da koriste kvantitet za atraktivan sadržaj koji podrazumijeva etiku i estitiku. Jednostavno, mediji mogu da se pozicioniraju kao kreatori kvalitetnijeg ambijenta, umjesto što se oslanjaju na prizemnost ili potrebu za senzacijom. Sasvim je sigurno da je ogroman broj kvalitetnih informacija, ljudi i priča van dometa medija i da u njima leži potencijal za osnaživanje samih medija, a onda i poboljšanje ukupne društvene atmosfere i vrijednosnog sistema.

Intervju je dio projekta “Sloboda govora/govor mržnje, izazovi u komunikaciji” i “Pandemijska realnost-između znanja i pretpostavki”, finansiranog od strane Ministarstva kulture i medija Crne Gore. 

Emisiju “Nedjeljni razgovor” uređuje i vodi Sanja Čavor, a reprizu možete poslušati danas od 19 sati i 30 minuta. 

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor