Društvo

Prazna sala Crkve Svetog Duha, u okviru Trećeg filmskog festivala „Uhvati film“ Kotor, ukazuje na sveopštu nebrigu o pravima i položaju osoba sa invaliditetom u našem društvu, čulo se sinoć na panel diskusiji “OSI u kulturnom životu”. 

Problem je sistemski, ističu panelisti Nedjeljko Moškov, direktor JU Resursni centar za sluh i govor “Dr Peruta Ivanović”, Ana Marija Brajković iz opštinskog Sekretarijata za kulturu, sport i društvene djelatnosti, Anđela Miličić iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) i Miloš Todorović iz Udruženja paraplegičara Kotor  i o tome se mora povesti računa, jer smo u suprotnom svi u problemu. Panel diskusiju vodio je producent festivala, Branimir Žugić.

Između ostalog, konstatovano je da to što neko trenutno nije osoba sa invaliditetom, ne znači da ne može postati.

Kako su kazali, dugogodišnji je problem nepristupačnosti OSI javnim ustanovama, što je njihovo osnovno ljudsko pravo. Panelisti su problematizovali i nepostojanje znakovnog jezika, prvenstveno u javnim ustanovama. Država bi, kažu, trebala da povede mnogo više računa o ovom problemu iako, konstatovano je, to ne čini. Sveopšti je utisak da su državne vlasti zakazale kada je ova tema u pitanju, te da su nevladine organizacije te koje se najviše bore za prava osoba sa invaliditetom i to ona osnovna ljudska, kao što je problem arhitektonskih barijera ili znakovnog jezika, neuključivanja OSI u društvo, kulturna dešavanja i slično.

 “Osobe sa invaliditetom su veoma marginalizovane, tj. nisu vidljive. Prvenstveno bi trebalo da društvo posveti više pažnje razvoju njihovih potencijala”, ističe Brajković.

Kako navodi, svakog čovjeka zanimaju kultune manifestacije ali nisu svima dostupne.

“Kada kažete osoba sa invaliditetom odmah se stvara ta neka barijera, tj. predrasuda. One su zbog svog invaliditeta okarakterisane kao da ne mogu da učestvuju u nekoj manifestaciji i slično. Ustanove kulture bi trebale uz malo ulaganja da, na neki način, učine mnogo za OSI, prije svega kada govorimo o pristupačnosti, pošto većinom nisu pristupačne za OSI.

Svaka ustanova bi trebala da ima oznake na Brajevom pismu, na znakovnom jeziku, da su same informacije dostupne OSI. Imate osobe sa oštećenjem sluha, vida. Trebalo bi da se uspostavi što više korisnijih stvari za njih da bi one mogle da učestvuju u kulturnim manifestacijama”, kaže Brajković.

Cilj je, objašnjava ona, da se OSI uključe u kulturne aktivnosti kako bi se obezbijedio ravnopravni pristup kulturnim sadržajima.

Kako navodi Moškov, osim što je Resursni centar obrazovna i rehabilitaciona ustanova, prisutna je u svim kulturnim dešavanjima u našem gradu. On podsjeća da djeca iz Resursnog centra sa svojim profesorima učestvuju na maskembalima, karnevalima, Danima kamelije u Stolivu.

“Učešćem u manifestacijama pronosimo kulturu našeg grada”, ističe Moškov.

Prema riječima Miličić, UMHCG je organizacija koja se uvijek zalagala da OSI ne budu samo pasivni posmatrači događanja, već aktivni učesnici u našem društvu.

“Mi treba da budemo samostalne osobe sa invaliditetom. I upravo su filmovi na ovom festivalu pokazatelji da mi kao OSI možemo da budemo samostalne, da imamo pravo na brak, porodicu, da se bavimo kulturom. Ulaže se u obrazovanje, zapošljavanje, neke druge oblasti, ali se zaista malo ulaže u kulturu. Na osobe sa invaliditetom gledaju kao na nekog ko posmatra, ali ne učestvuje. Nemamo priliku da gledamo jer nam mnogi kulturni sadržaji nisu pristupačni zbog fizičkih barijera. Još manje smo mi tu kao stvaraoci”, naglašava Miličić.

Filmovi na ovom festivalu su, ocjenjuje, pokazali upravo da OSI mogu biti stvaraoci, a ne samo pasivni posmatrači kulturnih sadržaja, zavisni od članova svojih porodica ili nekih drugih ljudi.

“Mišljenja sam da se krije bogat potencijal u svakoj osobi sa invaliditetom. Moramo najprije da promijenimo svijest u društvu da smo mi ti koji možemo da budemo pokretači. Mislim da je to jako teško. Postoji mnogo OSI koji su zaista dobri kulturni stvaraoci. Ne nudi nam se prilika za kulturne sadržaje koji su pristupačni za osobe oštećenog vida i sluha. Ako i postoje, to su u stvari projektne inicijative. Sve ono što je ključno za OSI u bilo kojoj oblasti, nažalost, dolazi iz nevladinog sektora i ovakvih tipova saradnji”, navodi Miličić.

Todorović se osvrnuo na arhitektonske barijere u našem gradu.

“Mi smo udruženje sa većinom članova koji su vezani za kolica, štake, ortopedska pomagala i mi ne možemo svuda prići. Arhitektonske barijere su svuda. Nemamo lift, rampu. Imamo pozornice koje nisu pristupačne, a mnogi bi otišli da gledaju predstavu. Imamo bazen, lift su sada napravili. U crkvi Svetog Pavla postoji lift koji je jednom korišten. Članovi naše organizacije obilazili su institucije, zdravstvene ustanove i ostale osnovne institucije u gradu sa inženjerom iz  Direkcije za uređenje i izgradnju Kotora i ukazivali na propuste, odnosno gdje treba prilagoditi za OSI i staviti rampe“, objasnio je Todorović.

 Kako navodi, u našem društvu je i dalje tabu tema bilo koji oblik invaliditeta.

„Nismo vidljivi. Ima dosta ljudi kojih nema niti u jednoj aktivnosti. Kod nas je sramota reći - Ja sam osoba sa invaliditetom. To je mnogim ljudima strano, stiče se utisak kao da ne treba pokretati te teme. Zato se zalažemo da se teme vezane za OSI što više provlače kroz medije i ovakav vid diskusija kako bi pomogli na bilo koji način doprinjeli da se pomogne osobama sa invaliditetom“, kaže Todorović.

Prema riječima Brajković, OSI su jako nadarene, pametne osobe koje se trude da što više učestvuju i doprinesu razvoju lokalnoj zajednici, društu, da budu jednaki kao i svi.

„Invaliditet se kod nas doživljava kao tragedija, kao nešto što je loše. Karakterišu nas na osnovu našeg invaliditeta. Invaliditet je dio mog ličnog svojstva, ali ja nisam invaliditet. Ja se bavim nečm, nečija sam ćerka, sestra, sjutra možda supruga“, ističe Miličić.

Podsjeća da je pristupačnost ustanovama osnovno zakonsko pravo svih nas.

„Javna ustanova mora da bude pristupačna OSI. To je još od 2008. godine doneseno. Kao udruženje više puta smo upućivali komentare u smislu zakonske regulative. Nama se generalno dešava kada su u pitanju sektorske analize i iz oblasti kulture da svake godine pišemo jedno te isto. Samoj sebi kažem nemoj da odustaneš. Godinama smo upućivali inicijativu za usvajanje Zakona o znakovnom jeziku. Ništa se ne dešava. Crna Gora je ratifikovala Konvenciju UN o pravima OSI u čijem  članu se navodi da države koje su potpisale, odnosno ratifikovale Konvenciju moraju da obezbijede tumačenje na znakovnom jeziku. Mi to nemamo. Osobe sa oštećenjem sluha ne znaju elementarne stvari, nisu upućene kako da kreiraju politike jer nemaju pristupačnost“, objašnjava Miličić.

Kako ocjenjuje, osobe sa oštećenjem sluha su od svih vrsta invaliditeta najviše na margini. Kako kaže, od televizijskih emisija na znakovnom jeziku imamo samo Dnevnik i to samo jedan“, navodi Miličić.

Velika diskriminacija za vrijeme pandemije koronavirusa, kaže Moškov, učinjena je prema osobama sa oštećenjem sluha, za one koje komuniciraju čitajući sa usana.
„Kada bismo razmišljali da smo svi potencijalne osobe sa invaliditetom, da ne znamo šta nas čeka sjutra, drugačije bismo razmišljali o svim ovim stvarima o kojima danas govorimo“, zaključio je Žugić.
 
Tekst: Irena Mačić
Foto: Radio Kotor