Društvo

Drugi sastanak fokus grupe na temu „Svakodnevni život i privreda u Starom gradu i okruženju“, za potrebe izrade Lokalnog plana upravljanja Kotorskom tvrđavom, komponentom transnacionalnog svjetskog dobra UNESCO-a „Venecijanska utvrđenja od XVI do XVII vijeka: Stato da Terra, zapadni Stato da Mar“, održan je danas u palati Bizanti.

Koordinator tima za izradu Plana upravljanja Kotorskom tvrđavom, Saša Karajović, istakao je da vizija koja se predlaže za lokalitet serijskog dobra polazi od svijesti o istorijsko-kulturnom značaju uključenih teritorija i od priznanja izuzetne univerzalne vrijednosti koja ih karakteriše.

„Lokalitet, koji je u prošlosti bio pozornica inovativnih modela upravljanja teritorijom za to vrijeme, danas mora povratiti svoju koordinativnu ulogu i težiti da postane laboratorija dobrih praksi. Venecijanski zaliv, koji je još od XV vijeka bio mjesto planiranja i eksperimentisanja bez presedana na svjetskom nivou, danas posjeduje sve uslove da ponovo postane prostor razmjene i dijaloga oko jedinstvene i rasprostranjene kulturne baštine.

Zato se radi na stvaranju i uspostavljanju mreže aktera, vještina i aktivnosti na prostoru koji će, u okviru serijskog lokaliteta, pronaći privilegovano mjesto za predstavljanje, razvoj i napredovanje u okviru održivog društvenog razvoja“, kazao je Karajović.

Uslijedila je diskusija u okviru koje se razgovaralo o sljedećim temama: izazovi i ograničenja, potrebe i potencijali te upravljanje Kotorskom tvrđavom.

Arhitektica Vlasta Mandić tom prilikom je istakla da je „sve što imamo zapušteno proteklih 45 godina".

,,Niko ne računa na trezor koji se nalazi iznad Starog grada, a to je tvrđava koja se ne može odvojiti od urbanog jezgra i koja ima nevjerovatan potencijal. Postojali su planovi nakon zemljotresa 1979. godine, sa svim studijama, kada se napravio taj urbanistički projekat – grad je tada imao potpunu funkciju za optimalan broj stanovnika. Danas imamo prazan grad koji predstavlja čaršiju bez svojih autentičnih suvenira. Moramo razmišljati kako gradu vratiti funkciju i stanovništvo, jer je ljeti prepun, a zimi po njemu šetaju samo mačke. Potrebna je analiza stanja cijelog Kotorskog zaliva, sa akcentom na infrastrukturu. Žičara je preduslov za opstanak tvrđave, jer se bez nje ne može ni rekonstruisati ni posjetiti“, kazala je Mandić.

Arhitekta Aleksandar Dender nije saglasan da treba graditi žičaru, jer bi to, kako smatra, devastiralo prostor. Istakao je da je neophodan plan upravljanja koji bi trebalo da bude dio ovog dokumenta, kao i da urbanistički plan mora biti inoviran.

Kancelar Kotorske biskupije don Robert Tonsati naveo je nekoliko primjera upravljanja gradskim fortifikacijama.

„Pitanje upravljanja Dubrovačkim zidinama i Društva prijatelja dubrovačkih starina, to je model koji je zapravo vrlo dobar, jer oni ne upravljaju samo Dubrovačkim zidinama, nego su obnovili i Stonske zidine, Sokol grad, Knežev dvor na jednom otoku i tako dalje. Radi se, dakle, o modelu koji funkcioniše, jer uprava vodi računa o restauraciji, prezentaciji i konzervaciji, koristeći sredstva koja se ostvaruju od korišćenja tih kulturnih dobara.

Kada se otvori pitanje žičare, u Italiji postoji pristup svim kulturnim spomenicima za ljude sa poteškoćama u kretanju, bilo da je riječ o žičari, liftu, rampi ili pokretnim stepenicama. Takođe smatram da se grad ne smije pretvoriti u ono što postajem kulisu za masovni turizam. Masovni turizam je glavni element uništavanja ovakvih malih sredina. Ne znači da turizma ne treba biti – mora ga biti, jer od nečega treba živjeti – ali taj masovni turizam mora biti stavljen u određeni okvir“, kazao je don Robert Tonsati.

On je takođe istakao značaj restauracije crkve Gospe od zdravlja i crkve Svetog Josipa u Starom gradu.

Iako su oko izgradnje uspinjače do Kotorske tvrđave mišljenja bila podijeljena, svi učesnici današnjeg sastanka saglasili su se da je neophodno osnivanje preduzeća koje će se baviti upravljanjem bedemima.

Tekst i foto: Tamara Vuković