Društvo

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor/S.Č.

Digitalna tehnologija donosi brojne prednosti, ali i ozbiljne izazove za obrazovni sistem, ocjenjuje dr psihologije Ana Pešikan, profesorka na Filozofskom fakultetu u Beogradu, bivša ministarka nauke i tehnologije, konsultantkinja UNICEF-a i ekspertkinja za obrazovanje.

Govoreći nedavno na Festivalu knjige u Kotoru, pred publikom koju su činili i brojni srednjoškolci/ke, ukazala je na sve vidljivije rizike prekomjerne upotrebe digitalnih alata, ne samo po fizičko zdravlje, već i po kreativni i emocionalni razvoj mladih.

„Reakcije su bile dvostruke. S jedne strane, entuzijazam i fascinacija tehnologijom, a s druge zabrinutost kada govorimo o rizicima. Ne zagovaram povratak u prošlost, niti odbacivanje tehnologije, već odgovornu i promišljenu upotrebu“, istakla je naša sagovornica, dodavši da savremeno obrazovanje mora da pronađe “ravnotežu između tehnološkog napretka i očuvanja humanističkih vrijednosti”.

Na pitanje koliko je realno očekivati da obrazovanje prati brzinu digitalnih inovacija, Pešikan gostujući u emisiji “Nedjeljni razgovor” Radio Kotora napominje da sporost obrazovnog sistema nije nužno mana.

„Obrazovanje se kreće sporo, jer njegovi efekti postaju vidljivi tek kroz decenije i upravo zbog te dugoročnosti, moramo razjasniti što je cilj obrazovanja u 21. vijeku”, kaže ona.

Pojasnila je da su danas u sukobu dvije paradigme, jedna koja obrazovanje posmatra kao alat za ekonomski razvoj i druga koja ga vidi kao put ličnog i društvenog razvoja.

„Obrazovanje treba da doprinosi ekonomiji, ali ono ima i humanističku, etičku, estetsku dimenziju. Ne možemo se odreći tog šireg pogleda u korist isključive funkcionalnosti”, naglašava naša gošća.

Govoreći o potrebi za promjenom obrazovnih sistema, navodi da je važnije govoriti o „razvoju obrazovanja“, a ne o „reformama“, koje često ostaju mrtvo slovo na papiru.

„Obrazovanje ne postoji u vakuumu. Što će se učiti, koji jezici, koje vrijednosti, sve to zavisi i od političkih, ekonomskih, pa i geopolitičkih okolnosti”, rekla je Pešikan, uz konstataciju da ne postoji idealan obrazovni model koji bi se mogao prenijeti iz jedne sredine u drugu, čak ni iz toliko pominjane Finske.

„I ta država danas ima problema s održivošću malih škola zbog ekonomske isplativosti. A zatvaranje malih obrazovnih ustanova je kratkoročna dobit, a dugoročni pedagoški i društveni gubitak”, mišljenja je Pešikan.

Jedna od ključnih poruka tiče se gubitka kritičkog mišljenja u eri prekomjernog korišćenja digitalnih sadržaja.

“Prema novijim studijama, upravo ono što digitalna tehnologija često potiskuje, a to su duboko čitanje, analiziranje, povezivanje informacija, zapravo je presudno za razvoj znanja. Bez razvijenih čitalačkih sposobnosti i bez vremena za razmišljanje, nema ni digitalne pismenosti. Danas je veliki broj mladih u stanju da skroluje satima, ali ne može da pročita tekst od tri strane”, objašnjava ona.

Upozorila je na tzv. „tehnologiju prekidanja“, konstantne notifikacije, hiperlinkove, video inserte koji fragmentišu pažnju i onemogućavaju obradu informacija na višem nivou.

„Naš mozak ima ograničene kapacitete za obradu informacija. Kada nudite previše, vi zapravo blokirate proces učenja”, potcrtala je Pešikan.

Jedan od najvažnijih aspekata obrazovanja, posebno u postpandemijskom vremenu, prema njenim riječima, jeste razvoj socio-emocionalnih kompetencija, sposobnosti koje omogućavaju donošenje odluka, rješavanje problema i empatičnu komunikaciju.

„Učenje nije samo kognitivni proces. Emocije odlučuju. I zato je kontakt uživo nezamjenljiv. Online nastava ne može da izgradi atmosferu, da omogući onu razmjenu pogleda, gestova, osmijah, odnosno sve ono što čini proces učenja stvarnim”, kaže ona.

Upozorila je i na pojave specifične za tzv. „Z generaciju“, poput FOMO efekta (fear of missing out-strah od propuštanja), koji se intenzivira kroz društvene mreže.

„Umjesto da budu povezani, mladi su sve usamljeniji. Posmatrajući što drugi rade, imaju osjećaj da su izostavljeni i to ih frustrira. A ono što nedostaje jeste upravo živi, istinski kontakt”, saopštava Pešikan.

Zaključujući razgovor, poručuje:

„Obrazovanje mora da bude mjesto gdje se ne uči samo kako da znamo, već kako da budemo ljudi. Digitalna tehnologija može pomoći, ali ako izgubi ljudsku mjeru, gubi i svrhu”.

Razgovor možete poslušati na linku Nedjeljni razgovor.