Društvo

Tekst Jelena Kljajević

Foto Radio Kotor

Život je nekada bio predvidiviji.

Marljiv si, ideš u školu, postižeš dobre rezultate, pa završiš uspješno školovanje, budeš malo na Birou za zapošljavanje, onda dobiješ posao, imaš pristojnu platu, firma ti obezbijedi stan….

Danas je sve potpuno drugačije.

Sistem vrijednosti se promijenio, nepredvidivost je svakodnevnica, a ljudi se, usljed sve te haotičnosti koja podrazumijeva nedostatak unutrašnjih mjerila i spoljašnja koja su prilično nestabilna, osjećaju zbunjeno.

Problem predstavlja nedostatak orjentacije, ali i činjenica da velike promjene plaše.

Danas smo, najčešće, u potrazi za odgovorima koji se tiču problema nastalih usljed pitanja nedostatka slobode ali i smisla.

Na ovaj način nedoumice i poteškoće većine nas među kojima brojni traže pomoć psihoterapeuta, opisuje današnji gost „Nedjeljnog razgovora“ Nebojša Jovanović – psiholog i psihoterapeut sa višedecenijskim iskustvom i osnivač psihoterapijskog pravca – O.L.I. integrativne psihodinamske psihoterapije.

„ Ljudi danas očekuju da će im psihoterapeut odgovoriti na brojna pitanja koja ih muče i da će, kao kada, uz savjet ljekara, posegnu za nekim lijekom, simptomi nestati. U nekim situacijama to može da se desi, kao kada na primjer osoba dođe da potraži pomoć zbog paničnog napada. To se relativno brzo rješava. No, pitanje je što se krije iza tog paničnog napada, što ga je uzrokovalo. Dakle, psihoterapijski rad podrazumijeva duboko razmišljanje i jednako učešće i psihotereapeuta i klijenta, posvećenost i vrijeme. I sam Frojd je ukazivao na to da psihoterapija može „osloboditi čovjeka od neurotične bijede, ali ne i od svakidašnje nesreće“. Dakle, život nije lak, ne cvjeta baš uvijek cvijeće, ali psihoterapija može pomoći da ga lakše savladaš, da ne budeš neurotičan, da sam ne praviš dodatne probleme. Život je neprestana borba ali ti si odrastao, zreo i izaći ćeš na kraj sa različitim životnim situacijama. Kada na ovaj način prihvatimo situaciju, onda sve bude mnogo jednostavnije“ – objašnjava Jovanović.

Na pitanje: Koja su to konkretna pitanja na koja klijenti traže odgovor, kaže da se, u suštini, tiču ljubavi i rada.

„ Odnos prema psihoterapiji se dosta promijenio u odnosu na period od prije nekoliko decenija. Danas tu nema velikih tabua. Ljudi su shvatili da je to način da olakšaju sebi i oni dolaze da razgovaraju sa stručnim osobama koje bi mogle da im pomognu da prevaziđu određene poteškoće. Psihoterapija je jedan sistem promjene čovjeka, ali ljudi, uglavnom ne dolaze zbog promjene nego da bi se oslobodili neke patnje“ – kaže Jovanović.

U ovim našim siromašnim sredinama, ljudi su, ističe,  jako zabrinuti u vezi sa egzistencijom i to ih posebno okupira.

„ Stalno se pitaju kako da „prežive“ od prvog do prvog, kako da poplaćaju sve račune, hoće li uspjeti na vrijeme da obezbijede novac, na što se svodi život koji podrazumijeva takvu vrstu brige i trke....Sa druge strane, oni koji su uspjeli da „obezbijede egzistenciju“ su, takođe, često u problemu jer rade, na primjer, u nekim velikim korporacijama, plate su dobre ali su „im uzeli dušu“, moraju biti dostupni tokom cijelog dana i to rađa nemir i frustraciju. I jedni i drugi se bave pitanjima nedostatka slobode i smisla, svako na svoj način“ – pojašnjava Jovanović.

Sve su to, ponavlja, pitanja koja su nastala usljed osjećaja praznine i neke vrste krize identiteta.

„ Uglavnom, ljudi imaju probleme u ljubavi i u radu, a onda, da pojednostavimo, imaju probleme sa sobom zato što imaju probleme u ljubavi i radu. Glavni problem je ta brzina, sve brzo prolazi, nestabilno je, sve to nosi nedostatak ukorijenjenosti, nedostatak pravila, sve se svodi na preživljavanje i ljudi se pitaju gdje su krenuli, kakav je taj put, a najčešće se pitaju - da li vrijede nekome, zašto su drugi uz njih, da li je u pitanju interes ili ih zaista vole....Dakle, u sferi ljubavi, ne znaju da grade odnose u kojima se osjećaju dobro, kada je posao u pitanju - ili rade površno ili izgaraju i tu se javljaju problemi i na kraju je to čuveno pitanje: Ko sam ja? Uočava se nedostatak jasnog identiteta, prisutni su praznina i neodstatak doživljaja sopstvene vrijednosti. To je ono sa čim se u psihoterapijskoj praksi najčešće susrećem“ – kaže Jovanović.

Pored ostale literature, Nebojša Jovanović je autor stručnih knjiga iz oblasti psihologije, a među njima je i „Psihologija uspeha – živeti ili životariti”.

Otud i pitanje u vezi sa životarenjem - na što se životni put većine nas, makar kada odgovaramo na pitanje o životnoj dinamici, svodi.

Što je to u prirodi čovjeka pa prihvata životarenje, vrlo često ignoriše kapacitete koje ima unutar sebe, a o

kojima mu je lakše da mašta nego da rizikuje i koristeći ih – nešto promijeni ili makar nauči ?

Odgovara da važnu ulogu imaju takozvane mustre odnosno primjeri koje smo tokom odrastanja posmatarali i usvajali.

„ Jedan od razloga je što svi mi tokom života „pokupimo neke mustre“ – od roditelja, bliskih ljudi i onih u našem okruženju čije ponašanje posmataramo i usvajamo i tako stičemo predstavu „dokle život može da dobaci“.  Ako, recimo, imam dobar brak - ja svojoj djeci konkretnim primjerom pokazujem da je to moguće i kako se to radi. Ako radim posao u kojem uživam, poklanjam mu dušu i ostvaren sam u karijeri, ali ne kao osoba koja se „izrabljuje“ – onda djeca pomisle da taj posao može biti i interesantan i koristan, nije samo izgaranje. Sa druge strane, ako nemaju primjer odnosno takozvanu mustru, oni mogu krenuti za svojom maštom, ali problem je što tad nemaju uvjerenja – nisu vidjeli primjer i ne znaju kako se to radi. Neki ljudi, naravno, uspiju i na taj način, ali im je teži put, kod njih izaziva veću napetost nego kod onih koji slijede primjer“ – objašnjava Jovanović.

Ljudsko biće se, ističe, stalno bori “između potrebe da mu bude lakše i da mu bude bolje”.

„ Lakše je ne truditi se puno, ali nije bolje jer ako se ne trudiš puno – ne dobiješ puno. Oni koji se više trude i trude se na adekvatan način – dobiće više od života. Naravno, ima ljudi koji se trude na pogrešan način pa onda, opet ne dobiju puno, ali je i to pitanje mustre i orjentacije koja je ključna onda kada se „kreira život“. Neko ti je „dao nešto“ – pokazao ti je da je život takav, da je brak takav, rekao ti je da to baš tako izgleda u životu i ti slijediš ta uvjerenja i te scenarije koji nisu napisani ali su okolo u vazduhu. Baš ti scenariji su, uglavnom, životarenja. U cijeloj priči, rjeđi su oni koji se usude da iskorače, iako je to itekako moguće“ – objašnjava Jovanović.

Prošlost utiče na budućnost i to je činjenica u koju se, dodaje, svaki psihoterapeut uvjerio tokom svog rada.

Međutim, pitanje je i jesu li nam roditelji uvijek jedini „krivci“ za sopstvene neuspjehe“,  a vrlo često i alibi kojim se služimo tokom cijelog života“

Gdje je ta granica koju treba podvući i preuzeti odgovornost za sopstveno ponašanje, a u kojim situacijama smo zapravo “bespomoćni u odnosu na stečene mehanizme koje smo upravo tokom odrastanja usvojili, a danas nam ne služe”?

„ Logično je da djetinjstvo utiče na formiranje našeg karaktera. Prve obrasce usvajamo u djetinjstvu – odnos prema autoritetu, poslušnost, neposlušnost....To su neke osobine koje izgrađuju oni koji nas vaspitavaju, svjesno ili nesvjesno, ali sa najboljim namjerama, najčešće. Da bi se adaptirali u porodici, mi moramo da razvijamo neke mehanizme koji postaju naši obrasci ponašanja i to zovemo karakterom. E sad, što je problem? Mi te iste mehanizme koristimo i tamo gdje im nije mjesto. Na primjer, na poslu možemo da direktora doživljavamo kao nekog strogog tatu, pa strepimo od njega, poslušni smo, a to, obično nije realno....To se u psihoterapiji zove transfer ili prenos. Mi više nismo djeca ali se ponašamo kao da smo petogodišnjaci zavisni od nekih velikih, odraslih figura. Upravo se u procesu psihoterapije otkriva kako neki naši današnji obrasci ponašanja i osjećanja prema nekim ljudima nisu baš realni i da više liče na odnos prema mami, tati, sestrama, braći...I što se onda dešava? Prvo osvijestimo što smo to naučili od roditelja, onda se malo ljutimo na mame i tate jer su nam oni „krivci“... I jesu – uticali su, svakako.....Onda gledamo da promijenimo mehanizme i shvatimo da nismo više mali....Potom jednog dana shvatimo da nisu za sve roditelji krivi, da ima i našeg udjela i da ih koristimo kao alibi, da to možemo raditi cijelog života, ali i da tako ništa nećemo promijeniti....E sada bih ja kao klijent na primjer, svjesan toga, trebalo da razvijem neki zreliji obrazac ponašanja, koji ja nemam. Onda počinjem da učim iako se unaprijed plašim toga, zatim usvajam, moram da razvijam i vježbam obrasce… To je sad već drugi dio terapije. Prvo se ljutimo na mame i tate, a onda im oprostimo – jer da su znali bolje, tako bi i radili. Uostalom, često i mi bivamo takvi prema našoj djeci, ponavljamo ono što su roditelji radili sa nama. Onda na kraju oprostimo i njima i sebi i prihvatimo odgovornost. Ko se produženo ljuti na mame i tate, on izbjegava da se suoči sa sobom i svojom odgovornošću. Na kraju si sam sa sobom i od tebe zavisi što ćeš da uradiš“ – kaže Jovanović.

Psihoterapija je, zaključuje, složen proces za koji je potrebno strpljenje.

„ Klijenti, kao što rekoh, traže odgovore i očekuju da im ponudite brzo rješenje, nakon kojeg više ništa neće da „boli“....No, pitanje je da li psihoterapeut zna što je recept da biste vi bili zadovoljni u ovom današnjem, dosta haotičnom svijetu. Drugo, ako je to recept za jednu osobu – za drugu, možda, nije. Terapija zahtijeva razmišljanje – duboko razmišljanje o sebi, životu, što želim, što sam stvarno ja, o tome što sam „pokupio“ od roditelja, a što je ono autentično moje….Terapeut, zapravo, može da radi samo sa onim što mu date. Dakle, morate da pričate o sebi, da promišljate, sarađujete... U uvodnoj muzičkoj špici kultne serije „Bolji život“ Dado Topić pjeva o „boljem životu koji traži bolje ljude“ i to me je podsjetilo na temu o kojoj govorimo. Dakle, ako stvarno želimo bolji život i bolje ljude – moramo da postanemo ti bolji ljudi odnosno zrele osobe koje će prihvatiti da život nije jednostavan, da nosi brojne poteškoće i osnažiti se kako bi bili spremni za životne borbe koje su neminovne“ – zaključuje Jovanović.

Repriza emisije „Nedjeljni razgovor“ čiji je gost bio psiholog i psihoterapeut Nebojša Jovanović, osnivač psihoterapijskog pravca – O.L.I. integrativne psihodinamske psihoterapije, na programu Radio Kotora je u 19 i 30.

Emisiju je uredila i vodila Jelena Kljajević.