Društvo

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor/S.Č.

Djeca danas imaju sve manje vremena za igru, a sve više očekivanja koja ih pritiskaju sa svih strana. Zato škola mora biti prostor ravnoteže, a ne samo mjesto gdje se predaje gradivo, ocjenjuje učiteljica Ana Braunović, koja je nedavno u Baru proglašena za “Najbolju nastavnicu” regiona u konkurenciji prosvjetnih radnika/ca iz šest zemalja.

Tivatska Osnovna škola “Drago Milović” je, tom prilikom, ušla u finale prestižne nagrade “Svetionik obrazovanja”, osvojila posebno priznanje žirija na Sajmu obrazovanja i predstavila više inovativnih praksi koje su privukle pažnju regionalne stručne javnosti.

Govoreći o procesu selekcije za posljednje, novembarsko izdanje emisije “Nedjeljni razgovor” Radio Kotora, pojašnjava da Asocijacija najboljih nastavnika/ca regiona vrednuje rad kroz 27 kriterijuma, među kojima je najizazovniji nenajavljeni dolazak u učionicu.

„U tom trenutku nastavnik/ca mora biti onakav/va kakav/va jeste svakog dana. Učionica otkriva sve, strpljenje, smirenost, pravednost, način komunikacije i odnos prema svakom djetetu“, kaže naša sagovornica.

U njenom odjeljenju poseban naglasak stavljen je na inkluziju, osjećaj pripadanja i kreiranje prostora u kojem se svako dijete osjeća viđeno i uvaženo. Najveći motiv u radu pronalazi u trenucima kada dijete, nakon dužeg truda, uspije u onome što mu je na početku izgledalo teško.

“Prilagođavanje je veoma važno. Svi u razredu ne uče isto i naš zadatak je da ih vodim tako da svako može da uspije. Neko dijete uči brže, neko sporije, nekome treba dodatna podrška, neki do njih su izuzetno kreativni, neki povučeni, logički snažni. Inkluzivnost nije dodatak, to je osnova. Najveći motivator je osjećaj Ja ovo mogu, a to dobijaju kada im mi damo dozvolu da pitaju, da pokušaju”, dodaje gošća.

U učionici, naglašava, borave djeca “različitih sposobnosti, energija, raspoloženja i stilova učenja, pa prvi korak mora biti stvaranje atmosfere povjerenja.

“Pozdrav, osluškivanje, da li je neko nenaspavan, tužan, nestrpljiv.Tokom časa smjenjujem ritam, malo objašnjavam, malo učenici/e rade, malo se kreću, malo sarađuju. Učenik/ca koji/a treba dodatnu podršku, dobija je tiho i nenametljivo, svi imaju svoje mjesto i prostor. Nekada pjevaju rođendansku pjesmu, nekada slušaju sugestije, ali na kraju dana obavezni su zagrljaj, sumiranje i analiza što su radili, što im je bilo zanimljivo, a što teško”, navodi Braunović.  

Često razgovaraju i o vanastavnim aktivnostima i uspjesima, što ih uvijek oraspoloži, a posebno je ponosna kada učenici/e prepoznaju da je nekome potreban zagrljaj ili pomoć.

Nastava je, kaže, često nepredvidiva i kreativna, počevši od časova u parku, preko pisanja pjesama i crtanja primjena u prirodi, sve do radionica pletenja, pravljenja sapuna i recikliranja.

Braunović konstatuje da današnja djeca trpe snažne pritiske, kao i njihovi roditelji i nastavnici/e, dok digitalni svijet dodatno umanjuje vrijeme za igru, razgovor i međusobnu interakciju.

„Ekrani su, nažalost, postali zamjena za igru i dijalog. Zato škola mora biti prostor ravnoteže, a ne samo mjesto predavanja gradiva i usvajanja znanja. Djeca ne smiju izgubiti djetinjstvo“, poručila je ona.

Govoreći o fenomenu „našminkanih“ ocjena, upozorila je da se petica danas često doživljava kao jedini dokaz uspjeha, zbog čega se nerijetko uljepšavaju ocjene, posebno na kraju godine. Takva praksa, ističe, dugoročno šteti djeci, jer umanjuje vrijednost stvarnog truda i znanja. „Ocjena mora biti istina, a ne dekoracija sa kojom se nerijetko roditelji predstavljaju na društvenim mrežama, od čijih neralnih očekivanja sve i potiče“, ističe Braunović.

Osvrnula se i na često pominjani finski model, dodavši da se on ne može prostim preslikavanjem primijeniti u našem sistemu, prije svega, zbog velikih odjeljenja, obimnih programa, te nedostatka dodatne podrške u učionicama.

Ipak, smatra da se iz tog modela može preuzeti ono najvažnije, a to je više razgovora, timskog rada, spontanosti, igre i poštovanja različitosti.

Kada je riječ o odnosu škole i porodice, Braunović podsjeća da su i roditelji i nastavnici/e „na istoj strani“, ali da se u praksi često dešava da su očekivanja velika, a mogućnosti ograničene.

Roditelji su, dodaje, umorni, nastavnici/e preopterećeni/e, a djeca prva osjećaju posljedice. Rješenje vidi u povjerenju, jasnoj komunikaciji i partnerstvu.

Istakla je i da djeca sve češće razvijaju strah od greške, jer se ona danas ne doživljava kao dio procesa učenja, već kao neuspjeh.

„Greška je put ka znanju. Ne znači da se nužno mora tumačiti kao slabost nekog djeteta. Ona u određenim situacijama može oslikavati snagu i dati realnu sliku o svakome od nas. Treba pustiti djecu da pogriješe, a ne korisiti pasivnu agresiju kako bi se stavilo djetetu do znanja da je reklo pogrešan odgovor“, napominje Braunović.

Govoreći o upotrebi vještačke inteligencije u nastavi, navela je da je koristi kao podršku, da provjeri ideje ili pripremi materijal, ali nikada kao zamjenu za djetetovu maštu, originalnost i trud.

„AI može biti vrijedan alat, ali u učionici mora ostati gost, a ne domaćin“, potcrtala je ona.

U viziji budućnosti obrazovanja smatra da će učionice postati tehnološki naprednije i više usmjerene na projekte, istraživanja i timski rad, ali da jedno ne smije biti izgubljeno, odnos učitelj/ica-učenik/ca.

„Ljudskost je nezamjenjiva. Djeci će uvijek trebati neko ko ih osjeća, vidi i razumije“, zaključila je Braunović.

 Emisiju možete poslušati na linku Nedjeljni razgovor.