Društvo

Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora je na današnji dan upisano na Listu svjetske baštine UNESCO-a na Trećem zasijedanju Komiteta za Svjetsku baštinu koje je održano u Kairu i Luksoru od 22. do 26. oktobra 1979. godine, kao 57. dobro na toj prestižnoj listi lokaliteta izuzetne univerzalne vrijednosti za cijelo čovječanstvo.
Na tom zasijedanju je na Listu svjetske baštine sa područja SFR Jugoslavije, uz Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora, upisano još pet lokaliteta: Stari grad Dubrovnik, Stari Ras sa Sopoćanima, Istorijski grad Split sa Dioklecijanovom palatom, Nacionalni park Plitvička jezera i Ohridsko jezero.
Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora je upisano po ubrzanoj proceduri na Listu svjetske baštine, ali i na Listu svjetske baštine u opasnosti. Razlog za ubrzanu proceduru upisa i za upis na Listu svjetske baštine u opasnosti je katastrofalni zemljotres koji je 15. aprila 1979. godine zadesio Crnogorsko primorje i u kojem su mnoga kulturna dobra iz Kotora i ostalih naselja na području Bokokotorskog zaliva bila teško oštećena. Tako je Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora među prvim dobrima koje je upisano na Listu svjetske baštine u opasnosti.
Inicijator ideje da se Kotor sa svojim okruženjem posmatra kao nedjeljivo prirodno i graditeljsko dobro je bio prof. Branislav Krstić, istaknuti jugoslovenski arhitekta, stručnjak za prostorno uređenje, arhitektonsku baštinu i urbanizam.
Nominacioni dokument za upis Prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora na Listu svjetske baštine su pripremili: dr Miloš Milošević, mr Jovan Martinović i prof. dr Milenko Pasinović, a pod pokroviteljstvom tadašnjeg predsjednika Skupštine opštine Kotor, prof. Boška Mačića. Dosije za upis u Spisak svjetske baštine u opasnosti je pripremljen u Zavodu za spomeniško varstvo SR Slovenije.
Upis Područja Kotora na Listu svjetske baštine u opasnosti najbolje govori o stanju u kojem se nalazilo ovo područje a koje je bilo prouzrokovano katastrofalnim zemljotresom.
Pomoć na obnovi kulturne baštine na području Kotora, kako finansijska tako i stručna, stizala je u tom periodu iz svih krajeva bivše Jugoslavije i svijeta.
Opštinski Zavod za zaštitu spomenika kulture je uspostavljen 1980. godine sa sjedištem u Starom gradu Kotoru sa ciljem upravljanja i očuvanja zaštićenog područja. On je 1992. godine transformisan u Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture Kotor, nadležan za cijelo područje zaliva, uključujući opštine Kotor, Tivat i Herceg Novi.
U Regionalnom zavodu su bili objedinjeni zaokruženi procesi koje podrazumijeva metodologija očuvanja i zaštite kulturnih dobara, koja polazi od toga da se mjere zaštite zasnivaju na rezultatima naučnog proučavanja. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture je posebnu brigu vodio o izvođenju radova na spomenicima kulture kroz djelatnost svoje specijalizovane Operative koja je nažalost ukinuta, kao i kroz rad Arhitektonsko-konzervatorskog ateljea i Slikarsko konzervatorsko-restauratorskog ateljea. Njihova djelatnost je omogućila obnovu više tradicionalnih zanata (kamenorezački, klesarski…) i konzervatorskih tehnika.
Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture Kotor je, u periodu od 1980. do 2011. godine (nakon čega je ukinut kao samostalna institucija), predstavljao veoma uglednu regionalnu instituciju čiji rad je bio prepoznat ne samo na području Boke Kotorske već i na prostoru bivše Jugoslavije.
Iako su mnogi spomenici bili ozbiljno oštećeni u zemljotresu 1979. godine, nakon višedecenijskog predanog rada velikog broja stručnjaka na zaštiti, glavni spomenici i istorijsko urbano područje pažljivo su restaurirani, pa je Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora povučeno sa Liste svjetske baštine u opasnosti 2003. godine.
Međutim, iste godine Komitet za Svjetsku baštinu izrazio je zabrinutost zbog rizika koji prekomjerna i nekontrolisana urbanizacija može imati po izuzetnu univerzalnu vrijednost ovog područja.
 
(www.kotorunesco.info)