Društvo

Ljeto je vrijeme odmora, igre i novih snova, a upravo o svojim snovima, talentima i planovima govorili su mladi recitatori, učenici Osnovne škole „Narodni heroj Savo Ilić“, Ognjen Lalošević i Hana Vukasović, gosti emisije „Ljetnje priče“ Radio Kotora.

Iako ih spaja ljubav prema recitovanju, svako od njih ima potpuno drugačije interese i želje za budućnost.

Devetogodišnji Ognjen završio je treći razred osnovne škole. Kaže da su mu omiljeni predmeti fizičko i likovno, a slobodno vrijeme najradije provodi igrajući fudbal, crtajući ili pecajući – nekad sam, a nekad sa tatom.

„Najviše volim da idem u ribolov. Nekad ulov bude veći, nekad manji, ali uvijek uživam. Kad idem sa tatom pecamo sa štapom, a nekad pecam i sam. Nije važno koliko ribe ulovim, meni je najljepše što vrijeme provodimo zajedno“, ispričao je Ognjen.

Osim sporta, Ognjena posebno privlači svijet robotike. Inspiraciju je pronašao nakon što je imao priliku da sklapa modele robota i različitih životinja.

„Volio bih da jednog dana budem inženjer robotike, ali i fudbaler. Kada sam pravio robote i razne modele, to mi je bilo baš zanimljivo i tada sam shvatio da bih volio da se time bavim kada porastem“, kaže ovaj talentovani dječak.

S druge strane, petnaestogodišnja Hana upravo je završila osnovnu školu i upisala opštu gimnaziju. Iako je svjesna da je očekuje novi izazov, raduje se narednom poglavlju svog školovanja.

„Ponosna sam što sam završila jedan veliki dio svog života. Sada slijede novi izazovi i mislim da će biti teže nego do sada, ali sam spremna da učim, radim i napredujem“, kaže Hana.

Njena velika ljubav je moda. Već godinama crta, a profesor likovne kulture prepoznao je njen talenat i podstakao je da ga razvija.

„Voljela bih da jednog dana kreiram svoje modne kolekcije i da se bavim modnim dizajnom, a voljela bih i da budem model. Oduvijek volim da crtam, a profesor je prepoznao da imam talenta baš za modu i to mi je dalo dodatni motiv da nastavim da se usavršavam“, priča Hana.

Pored crtanja, svira klavir, voli glumu i uživa u čitanju, dok slobodno vrijeme često provodi gledajući omiljene serije.

Oboje ističu da je upravo recitovanje postalo važan dio njihovog odrastanja.

Ognjenov talenat prepoznali su roditelji i učiteljica još u prvim školskim danima. Od tada je nastupao na školskim, opštinskim i državnim takmičenjima.

„Uvijek imam malu tremu prije nego što izađem na scenu. Ali čim počnem da recitujem, trema nestane. Tada samo razmišljam o pjesmi i trudim se da je što ljepše kažem“, priznaje Ognjen.

I kod Hane je profesorka prepoznala potencijal i pomogla joj da pronađe pjesme koje najbolje odgovaraju njenom senzibilitetu i uzrastu.

„Kod kuće zamišljam da sam već na pozornici i da me gleda puno ljudi. Recitujem iznova i iznova dok ne osjetim da je to baš onako kako treba. Na državnom takmičenju sam imala veliku tremu, ali svako takvo iskustvo me nauči nečemu novom“, objašnjava Hana.

Na opštinskom takmičenju oboje su osvojili prva mjesta, a Hana kaže da joj je posebno zanimljivo bilo to što je istovremeno vodila program i nastupala kao takmičarka.

Osim uspjeha, oboje njeguju i lijepe porodične vrijednosti. Ognjen za svog najvećeg uzora smatra tatu.

„Moj tata, iako puno radi, uvijek pronađe vrijeme za nas. Zbog toga želim da jednog dana budem kao on, da uspijem da završim sve svoje obaveze, ali da uvijek budem tu za porodicu“, kaže Ognjen.

Hana dodaje da su joj najveći uzori roditelji i strina.

„Na njih se najviše ugledam. Voljela bih da budem vrijedna, dobra i da uvijek ostanem svoja. Od poznatih ličnosti posebno mi se dopada princeza Dajana zbog toga što je imala svoj stav i nikada nije dozvoljavala da drugi odlučuju umjesto nje“, ističe Hana.

Njihova priča podsjeća da se snovi rađaju rano – bilo da vode ka robotima, fudbalskim terenima, modnim pistama ili pozornicama – a uz podršku porodice i nastavnika svaki od njih može postati stvarnost.

Na kraju razgovora Ognjen i Hana recitovali su pjesme koje su im donijele brojna priznanja na takmičenjima. Njihove interpretacije, kao i cijeli razgovor, možete poslušati na linku „Ljetnje priče“.

Mihaela Moškov