Društvo

Učesnik tradicionalne manifestacije “Bokeljska noć”, koja godinama okuplja više desetina hiljada posjetilaca, naš sugrađanin, Miodrag Mijo Milovanović za Radio Kotor kaže da se nekada ova svečanost iščekivala mjesecima unazad, a utisci prepričavali tokom čitave godine.

“Sjećam se da smo se, kao djeca, u kući danima pripremali za ovu feštu i s velikim nestrpljenjem čekali da nas roditelji odvedu na Lužu, kako bismo posmatrali konvoj ukrašenih barki. Tada ih je bilo desetak. Uvijek smo se trudili da zauzmemo mjesto tik uz more, jer je to bio poseban doživljaj za cijelu porodicu”, ispričao nam je Milovanović u emisiji “Nedjeljni razgovor”.

Nakon završene osnovne škole otišao je na zanat kod majstora Antuna Pane Miloševića. Učio je za bravara, a šegrtski posao obavljao je savjesno i odgovorno. 

“Pana nije bio samo moj meštar, već i veliki prijatelj od koga sam mnogo naučio. Cio zanatski posao morao sam proći od samog početka, a to znači od najbanalnijih poslova, kao što je, recimo, čišćenje. Ničega se nisam libio, radio sam sve što mi se kaže i tako sam kasnije sa svojim ocem oko kuće i uopšte domaćinstva u Škaljarima, znao da radim sve poslove. Zato mi danas nije teško da rukama napravim sve što poželim”, rekao je Milovanović.  

Prije dvadesetak godina, prisjeća se, napravio je prvu maketu. Kreacija se zvala “Aladin i čarobna lampa”.

“Nisam želio biti samo puki posmatrač, već dio centralnog događaja te fečeri, defilea barki. Tako sam jednom prilikom vidio braću Mirošević kako na bedemima prave figuru za Bokeljsku noć i to me je inspirisalo da se i ja oprobam u tom poslu. Poželio sam biti sa ove, druge strane, na moru, da posmatram publiku. Htio sam postati prepoznatljiv, da me zavole i pozdravljaju aplauzom”, iskren je Milovanović.

Povodom stotinu godina od potapanja Titanika 2012. godine napravio je maketu ovog broda, u znak sjećanja na trenutak kada je Vaterpolo klub “Pimorac” iz Kotora izgubio svog sponzora “Jugopetrol AD Kotor”. Kreacije sa kojima je nastupio naredne dvije godine, na manifestaciji poznatoj po svojoj kreativnosti i duhu žitelja Kotora, zvale su se “Beštije” i “Ajkule”.   

“Figura Titanika je bila impozantna. Konstrukcija je prvobitno bila napravljena od drveta. U međuvremenu su se rađale nove ideje, uvodili novi materijali, pa je i maketa svakim danom bivala sve visočija. Dodavali smo kasnije i željeznu konstrukciju. Tako sam sa prijateljima maketu, rastavljenu u komade, donio do obale i postavio na splav od bačvi”, priča nam Milovanović.  

Dodaje da je maketa “Ajkula” bila izrađena od stiropora i da je bila plovna.

“Žao mi je što nisam imao električni motor, pa da tako pokrećem ajkulu, što je bila prvobitna zamisao. Planirao sam da napravim još i salto u more ukoliko pobijedim, ali tada nisam osvojio prvu nagradu. Otplivao sam jedan krug oko ribe, kako bih posjetiocima na obali prikazao kao da me ajkula juri”, kaže Milovanović.

Podsjeća da su figure “Zmaj” i “Ajkule” kasnije bile dio prirodne, gradske, scenografije na Škurdi i Gurdiću.

Prvu nagradu pod nazivom “Kotor u slikama” osvojio je 2018. godine.

“Priča vezana za ovu kreaciju počinje dvije godine ranije. S obzirom na to da sa maketom mosta Milenijum nisam osvojio nagradu, želio sam ponovo pokušati sljedeće godine. Međutim, agregat kojim sam pokretao slike te godine zapljusnuo je talas i bio sam na zadnjem mjestu u povorci kako bih ga popravio. Fešta je počela, povorka krenula, a ja sam morao plivati i ostao sam na pola puta. Ideja je bila da ta figura predstavlja omaž pjesmi Bokeljska noć autorke Maje Perfiljeve, ali se ta priča neslavno završila”, kaže Milovanović.

Dvije godine kasnije povrijedio je nogu, ali ga to nije omelo da sjedeći prepravi postojeću figuru Kotor u slikama i pojavi se još jednom na Bokeljskoj noći.

“Kotorske maškare bile su tada moj izbor, ali je tri lista od nekadašnje, neuspjele kreacije trebalo nekako otvarati. Zahvaljujući Nadi Janković, koja mi je pozajmila autentičnu garderobu i maske, uspio sam prepraviti i dekorisati barku. U jednom trenutku, dok sam bio u povorci, barka se počela puniti vodom, pa sam morao trčati sa jedne strane barke na drugu i mahati ljudima na obali. Posjetioci su bili ubijeđeni  da je sve to bio dio planiranog performansa. Na kraju sam se toliko umorio, da sam zatvorio oči. Kada sam došao sebi, dočekale su me salve smijeha, čestitke i aplauzi. Tek tada sam shvatio da sam zapravo osvojio prvu nagradu”, uz osmijeh se prisjeća naš sagovornik.   

Figura za pamćenje, naglašava, nosila je naziv “Sedam slonova”. Radi se o maketi čija je prva figura bila visoka oko četiri, a posljednja pola metra. Milovanović je jednoglasnom odlukom žirija pobijedio te godine.

Kako navodi, najvažnija je ideja, a potom se razmišlja o materijalima kojih danas na tržištu ima mnogo. U tome mu pomaže i internet, na kojem pronalazi dodatne informacije. Motivacije mu ne nedostaje.  

“Publika je neumoljiva i njen sud mi je najvažniji. Za mene najveću radost predstavlja trenutak kada se otisnem sa svojom figurom na more. Tada se vidi ko je, kako i koliko radio. Kad čujem aplauz, znam da sam napravio dobar posao. Sve ono što prethodi izlasku na more, sanjarenja, višesatna druženja kod mene u kući, razgovori i šale, sva ta atmosfera koja se stvara tokom izrade figure danima unazad, za mene je nestvarna i dragocjena”, konstatuje Milovanović.

Zadatak učesnika Bokeljske noći je, podsjeća, da što bolje, ljepše i originalnije ukrase svoju barku ili brodić kako bi prilikom defilea posjetiocima poslali određenu poruku. “Dakle, to nije maskenbal ili karneval na moru, kao što mnogi misle. Poruke koje šaljemo sa mora te večeri, odraz su naše svakodnevice i lične kreativnosti. U radionici u Škaljarima čuvam svesku sa raznim projektima i mogućim konstrukcionim i estetskim rješenjima za narednih desetak godina. Samo da nam okolnosti ubuduće dozvole da ponovo isplovimo i predstavimo se posjetiocima”, poručio je Milovanović, koji je ove godine napravio maketu kotorskog pothodnika, a Bokeljska noć i dokumentarni film o ovoj fešti su, zbog pandemije korona virusa, bili u online formatu.

“Figura je bila pažljivo osmišljena i omogućavala je prolaz pod vodom, sa svjetlosnim efektima. Nažalost, moja kreacija ostala je nevidljiva za najveći broj posjetilaca ove svečanosti, po kojoj je naš grad prepoznatljiv i van granica Crne Gore, što me veoma rastužilo. Nadam se boljim vremenima. Imam mnogo toga u kreativnom smislu da ponudim i predstavim publici”, zaključio je Milovanović.