Društvo

Autorka teksta: Sanja Čavor

Foto: privatna arhiva sagovornice

Trauma nije u samom događaju, već našem nervnom sistemu, ocjenjuje za Radio Kotor somatik terapeutkinja  Milica Stepanov.

“To je suština pristupa o kojem se na našim prostorima još uvijek malo govori, iako se sa posljedicama stresa gotovo svi svakodnevno susrijećemo, kroz hronični umor, anksioznost, burnout i osjećaj da smo stalno na ivici”, kaže naša sagovornica za “Nedjeljni razgovor”.

Ona je govorila o pristupu koji, kroz rad sa tijelom, disanjem i senzacijama pomaže ljudima da regulišu emocije i vrate osjećaj sigurnosti u sopstvenom tijelu.

„Somatska terapija je način rada sa tijelom da bi se smanjio stres i preživljena trauma. Umjesto da samo pričamo o događajima, pažnja se usmjerava na ono što zaista osjećamo u tijelu, napetost, stezanje, zastoj daha ili drhtanje“, objašnjava Stepanov.

Cilj, kako navodi, nije ponovno proživljavanje traumatskog iskustva, već postepeno oslobađanje energije koja je ostala „zaglavljena“ u nervnom sistemu, a tijelo često govori mnogo više nego riječi.

„Mi, kao somatic praktičari, pratimo fiziologiju i signale tijela. Osoba može da govori da je dobro i da se nije bojala, ali tijelo pokazuje sasvim drugačije, recimo, kroz ukočenost, plitko disanje ili konstantnu napetost“, navodi ona.

Nervni sistem, naglašava, u stresnim situacijama reaguje automatski, njaprije borbom, bijegom ili “zamrzavanjem”, međutim, problem nastaje kada te reakcije ostanu “nedovršene”.

„Kada ne možemo da okončamo reakciju, recimo da pobjegnemo ili se odbranimo, dio te energije ostaje u tijelu. Ona se kasnije manifestuje kroz bol, umor, nesanicu, anksioznost ili osjećaj da smo stalno pod pritiskom“, objašnjava Stepanov.

Dodaje da tijelo pamti drugačije od mozga, jer on čuva priče i sjećanja, a tijelo senzacije i obrasce reagovanja.

Somatic pristup se razlikuje od klasične psihoterapije upravo po tome što ne ostaje samo na nivou razgovora.

„Tradicionalna psihoterapija često radi na promjeni misaonih obrazaca. Somatic pristup donosi rad sa nervnim sistemom i tijelom. Trauma se ne procesuira samo riječima, već se tijelu omogućava da otpusti ono što je ostalo nedovršeno“, rekla je naša gošća.

Na pitanje zbog čega je danas burnout postao gotovo „normalno stanje“, ona odgovara da smo se kao društvo potpuno udaljili od sopstvenih potreba.

„Toliki broj žena danas pokušava da bude savršena majka, partnerka, radnica i prijateljica, a da pritom potpuno zanemari sebe. Jurimo kroz dan i više ni ne primjećujemo da smo umorne“, kaže Stepanov.

Ističe da je upravo prisutnost u sadašnjem trenutku jedan od ključnih elemenata oporavka.

„Mi često nemamo ni pet, deset minuta dnevno pažnje usmjerene ka sebi. A nekad su dovoljna samo dva minuta svjesnog odmora i disanja da se nervni sistem potpuno umiri“, objašnjava ona.

U razgovoru je apostrofirala važnost odnosa prema tijelu i emocijama još od najranijeg djetinjstva. Iskustva iz najranijeg perioda života, kaže, ostavljaju duboke tragove u nervnom sistemu.

„Ono što smo doživjeli do treće godine života formira našu tjelesnu memoriju. Dijete tada još nema razvijenu svjesnu memoriju, ali nervni sistem pamti osjećaj sigurnosti ili nesigurnosti“, poručuje Stepanov.

Govoreći o svakodnevnim situacijama, posebno roditeljstvu, ukazuje da je prvi korak ka promjeni upravo osvještavanje sopstvenih reakcija.

„Kada dijete plače ili vrišti, roditelji često automatski reaguju ljutnjom. Međutim, važno je prvo zastati i zapitati se šta se dešava u nama. Da li se steže vilica, da li osjećamo pritisak u grudima, da li nas preplavljuje bijes“, navodi ona.

Emocije često slabe već samim tim što im posvetimo pažnju.

„Kad osvijestimo šta osjećamo u tijelu, emocija počinje da se smiruje. Tek tada možemo da budemo podrška djetetu umjesto da reagujemo impulsivno“, kaže ona.

Savremeni način života, smatra, sve nas više udaljava od prirodnih potreba čovjeka za odmorom, povezanošću i osjećajem sigurnosti.

„Burnout nije normalno stanje, iako smo ga kao društvo počeli tako doživljavati. Potpuno smo izgubili kontakt sa sobom i svojim tijelom“, upozorava Stepanov.

Promjena ne mora biti velika da bi bila značajna.

„Nekad je dovoljno samo da zastanemo na nekoliko minuta, udahnemo i zapitamo se kako se osjećamo. To je mali korak, ali upravo iz takvih trenutaka počinje vraćanje sebi“, zaključuje Stepanov.

Emisiju možete čuti na linku Nedjeljni razgovor