Društvo

Sportska psihologija je primijenjena disciplina u okviru šire nauke koja ima za cilj da znanja iz osnovne psihološke nauke primijeni u domenu sporta i doprinese ostvarenju boljih sportskih rezultata i uopšte blagostanju sportista i svih onih koji su uključeni u sportski proces, kazao je gostujući u programu Radio Kotora sportski psiholog mr Nikola Mijušković.

On je nakon osnovnih i specijalističkih studija na Filozofskom fakultetu u Nikšiću gdje je dominantno izučavao opštu psihologiju, odlučio da se specijalizuje za ovu oblast jer se prethodno dugo godina bavio sportom.

Kako pojašnjava, ne postoji “određena specifikacija” da se bavi samo jednom sportskom disciplinom ili da tretira samo sportiste koji dolazi iz jedne vrste sporta.

,,U svojoj desetogodišnjoj karijeri imao sam priliku da radim i komuniciram sa velikim brojem sportista koji dolaze iz svih sportskih sfera. Najviše je bilo onih iz sportova koji su kod nas najpopularniji, a bilo je nekih rijetkih primjera gdje se za pomoć obrate ljudi koji se bave bilijarom, tekvondom, džiu- džicom. Postoji mit da su sportisti privilegovani jer često putuju, a ljudi nisu svjesni koliko je tu neprospavanih noći,  prespavnih noći u autobusima ili na aerodromima, ranih ustajanja, kasnih odlazaka na spavanje, prilagođavanja rasporedima, a da ne govorim o tome šta sve donose povrede, finansijske neizvjesnosti i razni drugi faktori. Biti sportista apsolutno nije jednostavno i zbog toga oni sve više uz sebe “uzimaju ljude” koji u mentalnom smislu mogu da im pomognu”- kaže Mijušković.

Na naše pitanje koliko je pandemija korona virusa uticala na sportiste u Crnoj Gori, on odgovara da je pandemija u svim sferama napravila određene promjene koje nisu zanemarljivog inteziteta, ali da je na sportiste najviše uticala neizvjesnost.

,,Nemoguće bi bilo vjerovati da je i sport zaobišao uticaj pandemije, naročito zato što je bila olimpijska godina odnosno godine u kojima su odložena najveća svjetska takmičenja, što je uticalo na sve naše sportiste. Ono što bih istakao kao dominantnu crtu tog pandemijskog perioda, jeste  neizvjesnost koja je kod sportista bila izražena zbog mjera koje su se morale poštovati, naročito na međunarodnim takmičenjima. Nije bilo jednostavno izboriti se sa svim zahtjevima, jer neko te olimpijske igre, evropska i svjetska prvenstva sanja čitavog života i projektuje da bi na tim igrama moglo da se dogodi neko ostvarenje snova. Onda u čitavom tom procesu pripreme i mentalne  napetosti koju donosi sama performansa i ono što je primarni dio njihovog posla,  javi se razmišljanje da bi možda zbog pandemije, potencijalne infekcije ili kontakta sa nekom osobom, svi ti snovi mogli da se sruše. Kao sportski psiholog imao sam priliku da u tom periodu budem na velikim takmičenjima, sa različitim ekipama  i veoma je nezgodna bila ta strijepnja da li će svi biti negativni na testu, da li će se neko razboljeti, šta će se desiti ako bude, da li će cijela ekipa biti isključena, hoće li se moći takmičiti. Sve te činjenice su unosile tenziju i odvlačile fokus sa onog što je bio naš primarni posao”- pojašnjava Mijušković.

Kako navodi, sa sportistima radi individualno i grupno, ne samo prije ili poslije poraza već je kao psiholog podrška ekipi uvijek.

,,Trudim se  da osnažim  sve te mlade ljude na njihovom razvojnu putu. Pogotovo kod nas na Balkanu, pobjede se slave kao nigdje i euforija je zaista velika, osjećaj je prelijep i u tom momentu ne treba vam niko da biste podijelili tu sreću, a opet kada se dogode oni momenti koji nemaju tako pozitivan predznak i mi psiholozi sami sa sobom treba da poradimo, jer mi imamo svoje emocije i svoja očekivanja koji su utisnuti u taj proces, tada nas dužnost zove da budemo jedni drugima na raspolaganju i iz svih neuspjeha izvučemo neke lekcije i pouke”- objašnjava Mijušković.

Kako dodaje, rekrativni sport koji danas nudi i brojna takmičenja je sve zastupljeniji, ali se ljudi mnogo manje kreću tokom dana.

činjenica je da se ljudi danas više bave rekreativnim sportom i više takmiče, a razlog je – promjena percepcije odnosno promjena u načinu života.

,,Sportske aktivnosti su nekada bile sastavni dio života i besplatna zabava koja je možda uspjela da nadomjesti nedostatak nekog tehnološkog obilja, koje je nama bilo nedostupno, dok je sve to bilo prisutno u razvijenim zemljama svijeta. Sad se to promijenilo jer je i nama postalo dostupno sve što je dostupno ostatku svijeta, pa je sve više takmičenja u rekreativnim sportovima i sportskih događaja, a sporta i fizičke aktivnosti je sve manje među ljudima. Možemo se prisjetiti koliko se nekada pješačilo do posla i uopšte  u svakodnevnici, a koliko se danas zapravo u prirodnom životnom procesu ljudi sve manje  izlažu sportskim aktivnostima, pa  onda- da bi sačuvali svoje zdravlje i ispunili svoje lične ciljeve odlučuju se za rekreativne aktivnosti  pa se iz tog razloga sve više sadržaja nudi rekreativcima. Opet ne bi bilo dobro da samo posmatramo kroz prizmu broja takmičara i događaja koji se kod nas i u svijetu organizuju. Zapravo, moramo prvo da razmišljamo u tom smjeru da je način života takav da to što se dešava sa rekreacijom zapravo nije više izbor, već potreba da bi čovjek sačuvao sebe i svoje zdravlje”- zaključio je Mijušković.

Tekst: Tamara Vuković

Foto: privatna arhiva