Društvo

Samopouzdanje je u životu svakog čovjeka veoma važno, a gradi se, kažu psiholozi, od najranijeg uzrasta.

Kod male djece, nivo samopouzdanja najjednostavnije se uočava u periodu kada mališan stupa u socijalne interakcije.  “ Dijete koje je samosvjesno odnosno samopouzdano mnogo laganije stupa u socijalne interakcije, nego mališan koji je stidljiv. Ta stidljivost je obično izraz manjka samopouzdanja, jer ta djeca se najčešće kriju ili zatvaraju oči, da ih neko ne vidi ili da oni nekog drugog ne vide, jer se plaše kontakta sa drugim bićem i plaše se da će biti povrijeđeni” – objašnjava psihologica Ivana Mihović koja je bila gošća naše dječje emisije “Radost”.

Sa druge strane, tu su i djeca koja “na izgled imaju previše samopouzdanja”. “ Ovi mališani kreću odmah u interakciju, praktično bez ikakvih granica, ali nekako mi se čini da nam je u ovim situacijama lakše da kritike urode plodom i da takvo ponašanje “splasne” nego da kod djeteta koje ima nisko samopouzdanje isto povećamo.  Negdje mi tu kod tog društvenog, euforičnog i preslobodnog djeteta ulazimo u rizik koji može dovesti do sputavanja, no ipak postoji način da nađemo neku srednju granicu” – kaže Mihović. Ona objašnjava da je naše ponašanje slika i prilika onoga što nas okružuje. “ Ne samo roditelja, nego društva u kojem živimo, svega onoga što gledamo i naravno onoga “što nosimo u genima, tradiciji i onome kako je naše društvo oblikovano”. Imate na primjer društva kao što su italijansko ili špansko u kojem su ljudi mnogo prisni, jedni su sa dugima u stalnom kontaktu, pričljivi su, kad se sa nekim upoznaju oni se već zagrle, poljube pri susretu, dok je kod nas , ipak, tipično nekakvo nepovjerenje. Mi imamo nepovjerenje prema drugom ljudskom biću i to nepovjerenje proizilazi iz manjka samopouzdanj” – kaže Mihović. Sama riječ samopouzdanje govori za sebe – samopouzdani smo onoliko koliko se uzdamo u sebe, koliko vjere u svoje unutrašnje snage imamo.  “ Tako smo, ako znamo da imamo tu unutrašnju jačinu, otvoreniji i spremniji da budemo povrijeđeni jer znamo da ćemo se i nakon povrjeđivanja “dočekati na noge”. To je kao kada dijete padne.  Ono zna da će roditelj da ga sačeka smireno i da mu pomogne i ono se onda i smiri malo po malo. Sa druge strane, ako je roditelj ustrašen, plašljiv ili anksiozan nakon djetetovog pada, onda dijete može još više da se uplaši. Dakle, nije poenta da nikada u životu ne budemo povrijeđeni, poenta je da možemo da se uzdamo u sebe i uzdignemo se i nakon što budemo povrijeđeni. Važno je da djeci i u starijim uzrastima pokažemo da je unutrašnja snaga jako važna jer ako te neko povrijedi – ti ćeš je upotrebiti i time ćeš se i u susret tom povrjeđivanju osjećati sigurno. Englezi imaju tu lijepu riječ self-healing, što u prevodu znači iziliječiti samog sebe. E pa upravo se najbolje možemo “izliječiti” preko samopouzdanja  i te jačine koje treba da se sjetimo kada nam je najpotrebnije, da ona dođe do izražaja u momentu kada smo najviše povrijeđeni, a da se prije svega uzdamo u nju” – objašnjava Mihović.

Repriza emisije “Radost” u okviru koje je sa psihologicom Ivanom  Mihović razgovarala Jelena Kljajević na programu je u utorak 5. oktobra od 19 i 30.