Društvo

Gošća dječjeg programa “Radost” danas je bila psihologica i psihoterapeutkinja Ivana Mihović sa kojom smo razgovarali o prijateljstvu.

Mihović ističe da je boravak u vrtiću veoma važan za ranu socijalizaciju mališana te da su “prijateljske relacije upravo način da pronađemo svoje mjesto u društvu”.

“ Kada pričamo o boravku u vrtiću - to je rani proces socijalizacije, a djeca su za djecu najbolji nastavnici. Mislim da kroz te rane odnose prijateljstava koja mališani stvaraju u vrtiću, jako brzo otkrivaju neke svoje slabije strane kao i one dobre strane i kao da se mjere jedni sa drugima. To su prva “ogledala” u našem životu i ta djeca sa kojima mališani uspostavljau kontakt su prvo ogledalo u koje se pogledaju i spoznaju ko su. Tako nalazimo svoje mjesto u tom društvu, znači pronalazimo mališane koji nam odgovaraju ili ne odgovaraju po bilo kojim karakteristikama. Tu su najvažnije prve socijalne relacije koje djeca uspostavljaju” – objašnjava Mihović.

Zato je, ističe, malo teže mališanima koji ne pohađaju vrtić, a naročito je specifična situacija sada - kada je, usljed aktuelne situacije u vezi sa pandemijom, ova vrsta kontakta sa vršnjacima onemogućena.

“ Jedna od najvažnijih prvih komunikacija koja djeca sa svojim vršnjacima uspostavljaju jeste ona u kojima se ostvaruju prijateljstva, a sjajna prilika za to je boravak u grupi vršnjaka. U suprotnom - oni obično kod kuće budu sa odraslima, pogotovo je to slučaj sa onom djecom koja nemaju braću ili sestre i koji su jedino dijete u široj porodici, što se sve češće dešava. U tom slučaju, dijete se uči kako da se ponaša, ali u društvu odraslih što je veoma različito od ponašanja koje se od vas očekuje odnosno koje učite kada ste u društvu vršnjaka. Vrtić je sjajna prilika da se neke relacije nauče jer je tu opet jedna odrasla osoba - vaspitačica ili vaspitač, koja reguliše te odnose, tako da je to pravo mjesto da djeca nauče kako se socijalizovati, kako se sa drugima ponašati, kako pronaći mjesto u društvu. To je prvi korak u pronalaženju mjesta u društvu i društvenoj zajednici” – navodi Mihović.

Iz njenog radnog iskustva, ističe, prijateljstva koja djeca stvore u vrtiću umnogome utiču na to kako će se dalje družiti, i kako će se dalje socijalizovati kroz život, posebno kada dođu u vrlo delikatan period adolescencije.

“ To je osnova kako mi sklapamo prijateljstva, kako se uopšte “ubacimo u komunikaciju” sa drugim ljudima. Tu odmah možete prepoznati djecu kod koje je to malo teže ili djecu koja vrlo lagano ulaze u komunikaciju, jdnostavno pronalaze način. Kada vi uđete u komunikaciju sa nekim ko neće odustati u zadovoljavanju svojih potreba i želja, mislim dakle na vršnjaka, onda morate da naučite šta je kompromis sa drugim djetetom. Oni neće “popuštati” kao odrasli sa kojima ste u kontaktu. Dakle, “nisu sve igračke moje, ja moram prvo da naučim kako da ustanem” - što je prvi korak ka učenju kompromisa” – objašjava Mihović.

Vrlo je važno, ističe ona, i što se upravo u tom periodu učimo strpljenju.

“ Mi čekamo da naučimo kako nešto drugi rade, kako da sačekamo da drugi nešto urade, pa ćemo onda i mi. Čekamo u redu da peremo ruke, da dobijemo svi redom svoj tanjir za jelo, što nije slučaj kod kuće. Pored te društvene socijalizacije u smislu kontakta sa drugima mi se učimo i socijalizaciji generalno - da čekamo na svoj red, da se strpimo da drugi završe, da pomognemo kome treba. To su veliki zadaci za male ljude, tako da se treba truditi i u tome ih podržati koliko je u našoj mogućnosti” – kaže Mihović.

Djeca su, prema njenim riječima, mnogo tolerantnija od odraslih.

“ To je vrlo interesantno. Ponekad sam bila svjedok nekih prijateljstava djece koja su potpuno različita, po svim mogućim komponentama, ali se poštuju i “nađu se”. Djeca su mnogo tolerantnijau odnosu  na različitosti nego što smo mi odrasli. Vrlo su jednostavni kriterijumi po kojima vam neko odgovara u tim godinama - da li si zainteresovan za igračke poput aviona ili kamiona na primjer. Ta osoba je dobra, ne zadirkuje me,  odgovara mi po tome što je bliska nekim mojim razmišljanjima i nekim mojim interesovanjima – to su neki od kriterijuma. Jedan od kriteruijuma je i ranije poznanstvo sa tim djetetom. Ako su ga već vidjeli u komšiluku kod bake, tetke, ako živi u kraju gdje je njegova porodica ranije živjela - kao da im to da neku sigurnost. Dakle, kriterijumi su vrlo jednostavni” – kaže Mihović.

Djeca se,dodaje, “pronađu” i onda kada zajednički prolaze kroz neme situacije koje se dešavaju na dnevnom nivou, na primjer.

“ Nekad vidite da se mnogo više druže u vrtiću, ona djeca koja ostaju na spavanju, nego ona koje idu kući ranije. Taj trenutak spavanja je period kada su oni malo osjetljivi jer je taj trenutak vrlo intiman za njih, pa oni te momente nekako podijele među sobom, sa svojim drugarima koji će ostati da spavaju i onda im to postaju nekako bliskije osobe. Kao što sam rekla, tek ih mi odrasli kasnije naučimo da postanu netolerantni prema onome ko je različit…Jer oni su, zapravo, potpuno slobodni od predrasuda u bilo kojem smislu” – zaključuje Mihović.

Repriza emisije “Radost” u okviru koje je sa psihologicom i psihoterapeutkinjom Ivanom Mihović razgovarala Jelena Kljajević na programu je u utorak 16. marta od 19 sati i 30 minuta.

FOTO PRIVATNA ARHIVA