Društvo

Kako izgleda i po kojim obrascima funkcioniše stabilna porodica, kakva je uloga roditeljskog para, te kako u vrijeme velikih izazova sačuvati djecu, samo su neka od pitanja koja smo danas postavili socijalnoj radnici, Nadi Matković, sa skoro četiri decenije iskustva u radu sa porodicama, članici radnog tima Ambulante za djecu i adolescente pri Specijalnoj bolnici za psihijatriju u Dobroti.

U nastavku pročitajte intervju koji je pripremila Sanja Čavor.  

Šta odlikuje zdravu, stabilnu, funkcionalnu porodicu?

Struktura porodice u savremenim okolnostima definitivno je promijenjena, ali njena funkcija se ne mijenja. Funkcionalna i zdrava porodica je jedan od glavnih uslova za stvaranje zdravog pojedinca, ali i zdravog društva. Porodica kao sistem ima glavnu ulogu u socijalizaciji, vaspitanju, psihološkom i biološkom održavanju članova porodice. Kroz odnose u porodici stičemo sliku o sebi, drugima i svijetu oko sebe. Kako su se roditelji odnosili prema djetetu će u velikoj mjeri uticati na formiranje njegove slike o sebi. Takođe, ono što dijete vidi u svojoj porodici postaće model, obrazac i dio njegovih vrijednosti i očekivanja u kontaktu sa spoljašnjim svetom. Kako bi bila funkcionalna, porodica bi trebalo da ispuni više zadataka. To su najprije oni bazični, koji se odnose na obezbjeđivanje ishrane i zaštite članova porodice i potrebe na emocionalnom planu kroz pružanje podrške, ljubavi i razumijevanja za sve članove. Tu su i razvojni zadaci koji se odnose na podsticanje rasta i sazrijevanja članova porodice, pružanjem podrške kroz sve faze individualnog i porodičnog životnog ciklusa, a važni su i oni koji se odnose na prilagođavanje i reagovanje porodice u situacijama kada se pojave neočekivani događaji kao što su bolest, smrt i razvod. Odlike zdrave porodice su: otvorena komunikacija, ljubav, uvažavanje svih članova/ica i njihovih potreba, neosuđivanje, aktivno slušanje, prihvatanje, jačanje snaga i talenata, zajedničko provođenje vremena.

Koja od odlika koje ste naveli ne bi smjela da izostane?

Otvorena komunikacija i pozitivna emocionalna klima unutar porodičnog doma osnovni su preduslovi za zdravu i opuštajuću atmosferu u kojoj svi članovi osjećaju povezanost, podršku prijatelja i rodbine.  

Boraviti u zajedničkom prostoru, ne znači provoditi kvalitetno vrijeme sa svojom djecom. Što pokazuje Vaše iskustvo?

Tokom terapijskog procesa često čujem roditelje koji kažu da su njihova djeca sita, obučena, obuvena i to ističu kao najvažnije. Međutim, to je briga, ne vaspitanje. Kvalitetno provedeno vrijeme sa svojim djetetom nije koliko, već kako provodite trenutke sa njim. Kada se vrati kući iz škole, važno bi bilo ostaviti se pripremanja jela, peglanja veša, pospremanja kuće, da isključite televizor. Pitajte ga kako je provelo dan i ispričajte mu kako je vaš dan prošao. Iako su danas zatrpani poslovnim i privatnim obavezama, roditelji moraju naći vremena za svoju djecu.

U porodičnom okruženju se mnogo toga uči, počevši od komunikacijskih vještina, preko sagledavanja muško-ženskih odnosa, prava da se dijete izrazi, zauzme za sebe. Koje vještine današnja djeca najteže usvajaju?

Zbog savremene tehnologije koja je u eksponencijalnom porastu posljednjih godina, kod današnje djece i omladine primjećujem značajno nizak nivo interakcije, socijalnih vještina, empatije i brižnosti, a s druge strane, porast agresije i svih oblika vršnjačkog nasilja.

U psihološkoj praksi se kao relevantna pokazala podjednaka važnost oca i majke u vaspitanju djeteta. Objasnite nam njihove uloge?

Uloga oca je podjednako važna i za sinove i za ćerke.  Način na koji otac stvara bliskost sa svojim sinom je najčešće kroz igre „izazivanja“-rvanje, tamičenje, zadirkivanje, nadmudrivanje. Takođe, ono što je vrlo važno za bliskost oca i sina jeste uključenost u zajedničke aktivnosti. Nije bitno koja je aktivnost u pitanju, jer dijete na osnovu ponašanja oca u tim situacijama uči kako izgleda uloga muškarca. Dječaci koji tokom djetinjstva provode dosta vremena sa ocem u zajedničkim aktivnostima, sigurno, kada odrastu, imaju veće samopouzdanje i jasniju sliku muškarca, oca i supruga koju slijede. S druge strane, otac i ćerka na malo drugačiji način formiraju blizak odnos. Kroz to očinsko divljenje, kod njih se podstiče samopoštovanje i osjećaj samoprihvatanja. Ćerke, gledajući odnos svog oca prema majci, formiraju i sliku muškarca i partnera, što bi očevi uvijek trebali imati na umu. S druge strane, bliskost majke i djeteta se mnogo ranije i lakše postiže, jer je biološki uslovljena (rađanje, dojenje, slušanje otkucaja srca majke…), dok se bliskost djeteta i oca postiže postepeno. Jedan vid zaštitne funkcije majke je fizički, odnosno dijete mora biti okupano, podojeno, nahranjeno. Drugi vid zaštite je psihološki, a ona se ogleda u djetetovoj sigurnosti kada su zajedno. Ovaj vid zaštite je od izuzetnog značanja za mentalno zdravlje deteta, jer se upravo prve emocije razmenjuju sa majkom. Za emocionalni, a i ukupni razvoj djeteta, važan je kvalitet interakcije njega i majke. Konačno, poznato je iz dječije psihologije, da dijete svoje odnose sa majkom projektuje na odnose sa drugim ljudima. Ako su odnosi bili topli, saradnički, dijete će nastojati da takve odnose zadrži i sa drugim ljudima, dok hladni i rigidni odnosi sa majkom ostavljaju posljedice po kvalitet života i mentalno zdravlje djeteta.

Postavljanje granica na relaciji roditelj-dijete je takođe važna tema?

To je izuzetno važno. Kako bi postavljanje granica imalo pozitivan uticaj na emocionalno i socijalno sazrijevanje djeteta, veoma je bitan način na koji se te granice postavljaju-jasno, dosljedno i bez kažnjavanja. Pri njihovom postavljanju ključan je korak poštovanje djetetovih potreba i osjećanja. To ćemo najbolje pokazati tako što ćemo opisivati kako se osjeća i ono što mu je važno. Važno je da roditelji jasno kažu što je za njih prihvatljivo ili nije, što im se sviđa ili što ne žele i da pritom uvijek budu dosljedni. Kada jednom postave granicu, da se drže pravila, jer dijete tako uči da im može vjerovati u svakoj situaciji.

Na koji način djeca iz razvedenih brakova ili ona koja su ostala bez jednog ili oba roditelja zbog tragičnih okolnosti kroz život mogu ići jednostavnije, uz što manje trauma?

Različite su životne okolnosti koje dovode do odsustva roditeljskog staranja. U takvoj atmosferi svakome ponaosob predstoji dug i bolan oporavak. Za sve postoje stručnjaci, pa i za prevazilaženje traume, zato je važno da im se obratimo. Djeca bez roditeljskog stranja su posebno osjetljiva, pa je u tom smislu najveća podrška potrebna upravo radi osnaživanja samopouzdanja, samopoštovanja i uspostavljanja adekvatnog sistema vrijednosti.  Bez obzira  na veličinu i na oblik porodice, da li je potpuna ili nepotpuna, osnovna karakteristika koja je uvijek njena konstanta je ljubav. Porodica je tamo gdje je ljubav, gdje je bliskost, pažnja i povjerenje. Samo ukoliko to dijete osjeti, može lakše kroz život.

Roditelji su često u dilemi kad su u pitanju video igre i njihov uticaj na razvoj sposobnosti kod djeteta. Kakav je Vaš stav?

Ono što pokazuju istraživanja jeste da djeca najviše igraju video igre zbog nezadovoljene potrebe za bliskošću, važnošću i pripadnosšću unutar svog doma. Zato se dešava da su nam djeca bliža i u boljoj interakciji sa onima preko puta ekrana, nego sa članovima uže porodice koji su im u neposrednoj blizini. Međutim, nisu sve onlajn igre loše i nepotrebne. Mnoge od njih su korisne za razvoj djece, edukaciju i podsticanje kreativnosti. Dokazano je da postoji korelacija između nasilnih igara s porastom agresije kod mladih. Naravno, neće svi koji ih igraju video igre postati nasilni, ali je zato važno da nadziremo svoju djecu, pratimo što rade, kakve video igre preferiraju i otvoreno razgovaramo o tome.

Koja ponašanja kod svoje djece roditeljima trebaju da budu znak upozorenja i kada trebaju da potraže pomoć?

Surovost koju djeca pokazuju prema svojim vršnjacima, ali i životinjama, svakako je “crvena zastavica”, odnosno znak upozorenja.  Osim toga, povlačenje u sebe, skrivanje, višesatno provođenje vremena ispred ekrana mobilnog telefona i računara, odnosno svako ponašanje koje drastično odstupa od onog pređašnjeg je povod da se sa djetetom otvoreno razgovara i ukoliko je neophodno, potraži savjet stručnjaka.

U čemu se, po Vašem mišljenju, ogleda uloga i funkcija škola?

Bezbjednost, fizičko i mentalno zdravlje učenika/ca u školama trebaju biti na prvom mjestu. Međutim, podsjetiću još jednom da se prva znanja o komunikaciji, kontroli emocija i empatiji upravo uče kod kuće, u porodici, jer saosjećanje sa drugim i prepoznavanje tuđih potreba igraju ključnu ulogu u stvaranju kvalitetnijih društvenih veza i odnosa. Obrazovne ustanove i nastavni kadar svakako su korektivni faktor i zasigurno je da izvjestan broj problema u ponašanju koja djeca ispoljavaju unutar vršnjačke grupe i školskog dvorišta mora biti primijećeno. Svako uznemiravanje, zadirkivanje, socijalno isključivanje, treba da se bespogovorno sankcioniše. Osim toga, neophodna je permanentna edukacija u školama na temu prevencije vršnjačkog nasilja, upravljanja nekim nepoželjnim oblicima ponašanja i drugim problemima.

Kako pomoći djeci da razviju osjećaj empatije? 

Od izuzetne je važnosti vježbati kontrolu emocija i asertivnu komunikaciju. Rečenice poput, “Žao mi je”, “Razumijem kroz šta prolaziš” nisu naročito djelotvorne, ukoliko se svedu na puko izgovaranje. Bitno je ponuditi podršku osobi koja prolazi kroz izazovan period i učiniti da se barem malo osjeti bolje. Naučimo djecu, najprije u roditeljskom domu, ali i na ulici i u školi, da primjećuju i uvaže osjećanja drugih ljudi. To je dobar put učenja empatije.  

Reprizu emisije “Nedjeljni razgovor” koju uređuje i vodi Sanja Čavor, možete poslušati danas od 19 sati i 30 minuta.

Tekst i foto: Sanja Čavor