Društvo

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor/ S.Č.

Anksioznost je sve češća pojava među djecom i mladima, a razumijevanje njenih uzroka i oblika postaje nužno kako bismo na vrijeme mogli prepoznati znakove i reagovati na pravi način.

U svakodnevnom govoru često miješamo pojmove, poput stresa, nervoze, zabrinutosti i anksioznosti.

Kako je za Radio Kotor kazala psihološkinja Tatijana Matković iz Nevladine organizacije “Ante portas”, stres je prirodna reakcija organizma na spoljne pritiske, dok su nervoza, briga i zabrinutost naši emocionalni odgovori na te pritiske.

“S druge strane, anksioznost je dublja i složenija. Ona se javlja kao osjećaj strepnje ili neodređenog straha, često bez jasnog povoda, i može da preraste u ozbiljan problem kada remeti svakodnevno funkcionisanje”, pojašnjava za emisiju “Nedjeljni razgovor”.  

Kod djece i adolescenata, anksioznost može poprimiti različite oblike, od separacione anksioznosti, kada dijete ima intenzivan strah od odvajanja od roditelja, preko školskih fobija i socijalne anksioznosti, do specifičnih fobija ili paničnih napada.

“Često djeca ne znaju kako da izraze ono što osjećaju, pa se anksioznost manifestuje kroz fizičke simptome, poput bolova u stomaku, glavobolje, promjena apetita ili problema sa snom. Ponašanja kao što su izbjegavanje škole, pretjerana vezanosti za roditelja ili povlačenje u sebe, takođe može ukazivati na dublji emocionalni problem”, navodi Matković. 

Veliki uticaj na razvoj anksioznosti, dodaje, imaju porodični odnosi, stil vaspitanja, ali i školsko okruženje i društvene mreže.

“Roditelji koji previše štite djecu, koji ih stalno kritikuju ili porede s drugima, nesvjesno šalju poruku da dijete nije dovoljno sposobno, što kod njega stvara nesigurnost i strah od neuspjeha. S druge strane, savremeno društvo mladima nameće nerealne standarde uspjeha i izgleda, što dodatno stvara pritisak i osjećaj nepripadanja”, precizira naša sagovornica.

Anksioznost nije uvijek naš “neprijatelj”.

“U blagom obliku ona može imati adaptivnu funkciju. Anksiozni ljudi često bolje procjenjuju rizik, pripremaju se za moguće probleme i brže reaguju u kriznim situacijama. Problem nastaje kada anksioznost postane hronična i ometa svakodnevni život. Tada je važno da roditelji prepoznaju simptome i potraže stručnu pomoć bez odlaganja”, naglašva Matković.

Podrška roditelja mora biti usmjerena ka jačanju djetetove emocionalne otpornosti, slušati ga bez osuđivanja, pokazivati mu da je voljeno, podržavati ga u donošenju odluka i učiti ga da nije strašno pogriješiti.

“Umjesto kritike, treba isticati trud i ohrabrivati na pokušaje, jer dijete koje zna da je u redu pasti, znaće i da se podigne. U suočavanju s anksioznošću, važne su i svakodnevne strategije, kao što su fizička aktivnost, razgovor s osobama od povjerenja, uspostavljanje zdrave rutine i učenje tehnika disanja i opuštanja. Terapijski proces, posebno kognitivno-bihevioralna terapija, može pomoći djetetu i porodici da razumiju uzroke anksioznosti i razviju vještine nošenja sa stresnim situacijama”, napominje Matković. 

Najvažnija poruka za roditelje jeste da ne zatvaraju oči pred problemom.

“Anksioznost nije slabost, već znak da djetetu treba podrška. Traženje pomoći nije poraz, već pokazatelj odgovornosti i ljubavi. Samo uz razumijevanje, znanje i otvorenu komunikaciju možemo pomoći djeci da izgrade emocionalnu stabilnost i zdravo samopouzdanje, temelje mentalnog zdravlja koji će ih nositi kroz život”, poručila je naša gošća.