Društvo

Psihološkinja, Marta Martinović sa Cetinja, danas je bila gošća na talasima Radio Kotora, u emisiji “Nedjeljni razgovor”.

Povod je ciklus radionica koje se svakog vikenda na različite teme odvijaju u Omladinskom klubu Kotor, s ciljem da se mladim srednjoškolcima predoče bitne karakteristike razvoja u periodu adolescencije, razgovara o izazovima koji se javljaju u ovom periodu, ali i o načinima izbegavanja i savladavanja brojnih teškoća, za koje baš u tom periodu puberteta mladi misle da su teške i nepremostive.

U nastavku pročitajte intervju koji je uradila Sanja Čavor.

Koliko su mladi Kotorani/ke spremni da otvoreno razgovaraju o problemima sa kojima se suočavaju? 

Za sada su mladi iz Kotora, koji su bili zainteresovani da prisustvuju radionicama u Omladinkom klubu, bili veoma aktivni i voljni da razgovaraju o različitim situacijama koje ih muče. Njihova radoznalost pokrenula je i par interesantnih diskusija u kojima smo zajedno, upotrijebiću savremeni izraz, “brainstormovali” najpogodnija rješenja.

Često čujemo da osnovci najčešće imaju probleme sa učenjem, radnim navikama, bježanjem iz škole, motivacijom, zavisnošću o internetu, odnosima sa vršnjacima, nasiljem, a srednjoškolci i studenti sa paničnim napadima, strahovima, opsesivno-kompulsivnim mislima i radnjama, poremećenim partnerskim odnosima. Jesu li to i Vaša zapažanja?

Nažalost, problemi koje ste naveli jesu postali dio svakodnevice kod mladih, međutim, najčešće svi razgovaraju samo o njima kao nekom fenomenu koji postaje pogodan teren za kritikovanje današnje omladine, ne uzimajući u obzir “neplodnost” samog pristupa. Mladi se susrijeću sa ovim preprekama, ali one su konačni “proizvod” sistema koji je izgrađen za starije generacije. Cijeli obrazovni sistem nije prilagođen mladima i njihovim potrebama i način na koji oni rastu danas je jednostavno drugačiji, ne nužno i gori i smatram da upravo tu leži srž problema. Ovo postaje jasno najviše kroz neformalni rad sa mladima gdje su pokazali veliku zainteresovanost i uključenost kad im se pružilo razumijevanje, povjerenje, a metode su bile adaptirane njihovim potrebama. Važno je “govoriti njihovim jezikom” i nevjerovatno je koliko se situacija mijenja.

Na koji način su novi sistem vrijednosti, razvoj tehnologija, porodica koja je nerjetko u krizi, predrasude, nedovoljno tolerancije, uticali na mlade ljude?

Vaše pitanje je zaista kompleksno, s obzirom na to da su svi ovi faktori uticali na bezbroj različitih načina na mlade ljude i mijenjali ih. Najprije, brzina života koju je donio uglavnom razvoj tehnologije, a izazvao je prilično rapidnu promjenu u našem svakodnevnom funkcionisanju. Ljudi se mijenjaju i čovjek je evolucijom napredovao, ali mu je zato bilo potrebno par hiljada godina, dok je od prvog računara do danas prošlo svega 80 godina. To je izazvalo veliki generacijski jaz i nedostatak razumijevanja, kao i zbunjenost u kompletnoj organizaciji života. Mladi su danas umreženi sa cijelim svijetom, a njihovi stavovi i razmišljanja se ne grade samo pod uticajem uskog, lokalnog okruženja, već pod uticajem cijelog svijeta, tj. njihovog digitalnog okruženja. Brze razmjene informacija, promjene u društvu i trendovi dovode do konstantne potrebe da budu “ažurirani” sa svim, iz straha da će nešto propustiti i biti isključeni iz društva. 

Na jednoj od radionica u Kotoru bilo je riječi i o emocijama. Čujemo za razne vrste pismenosti: narativnu, timsku, socijalnu, medijsku, a šta je sa emotivnom? Kako se njome ovladava i koliko su mladi danas “pismeni” u tom pogledu?

Istraživanja su pokazala da je emotivna pismenost/inteligencija jedan od najbitnijih faktora uspjeha, međutim, cijeli sistem se još uvijek većinski bazira na onom IQ, odnosno koeficijentu inteligencije koji se zasniva na određenim kognitivnim vještinama. Emocionalna pismenost se uči i podrazumijeva prepoznavanje sopstvenih i emocija drugih ljudi, te kontrolu i regulisanje istih. Na njoj se može raditi od djetinjstva, kada postane dio ličnosti, ali i u bilo kom periodu života. Sa stručnjakom se prolazi kroz set vježbi i tehnika sa kojim se mijenjaju nefunkcionalne navike u one pogodnije. Što se tiče mladih danas, čini se da su mnogo vještiji u odnosu sa svojim emocijama od prethodnih generacija i da postoji znatan napredak u želji da se na tome radi, s tim što još uvijek ima dosta prostora za unaprijeđenje. 

Jedna od tema na koju ste razgovarali na radionici bila je i “Kako izaći iz zone komfora-Psihološko putovanje studiranja u inostranstvu. Objasnite nam, šta je zona komfora? Zašto je u njoj tako udobno? Kako da iz nje povremeno izađemo i koje su prednosti tog čina? 

Zona komfora je onaj prostor u kojem se osjećamo udobno, prijatno i uglavnom sigurno, jer je to nešto što nam je poznato. Jednostavno, znamo kako sve funkcioniše, kako treba da se ponašamo, koje su posljedice naših odluka. U njoj nam je tako udobno, jer imamo osjećaj kontrole nad situacijom i čini nam se da su šanse za neke nepredvidljivosti minimalne. Problem sa zonom komfora je što vremenom postajemo toliko ušuškani, da prestajemo da “rastemo”. Životni izazovi i neočekivane situacije nas guraju da tražimo nova rješenja, da nam je mozak bude aktivan i da se borimo. Ako smo predugo u zoni komfora, ništa od toga se neće desiti i ostaćemo prilično pasivni i unutar nekog naviknutnog “začaranog” kruga. Često postoji zabluda o tome da, ako bismo izašli iz zone komfora, moramo da uradimo nešto nevjerovatno i napravimo drastičnu promjenu u životu. Međutim, taj “izlazak” može da se postigne i mnogo manjim koracima. Na primjer, ako nešto baš želimo da uradimo (odemo sami na putovanje), ali osjećamo neku nelagodu, jer nam je to nepoznat teren, kad natjeramo sebe i prelomimo da ipak to uradimo, osjećaj je nevjerovatan i oslobađajući, a iskustvo ostaje uz nas cijeli život i nikad se ne bi desilo da smo ostali u svojoj zoni ušuškanosti. 

Na pomenutu temu govorili ste i iz ličnog iskustva, budući da ste završili studije psihologije na prestižnom Univerzitetu u Padovi, na smjeru Socijalna psihologija i psihologija rada. Šta je Vama donijelo to iskustvo?

U srednjoj školi sam se, zahvaljujući odličnoj profesorski, zaljubila u psihologiju. Ona mi je dala odgovore na mnoga pitanja i izazivala je u meni sve jaču želju da učim o našem umu i svemu što određuje našu ličnost i ponašanje u životu. Tako sam se i odlučila da studije završim na jednom od najboljih fakulteta za to u Evropi i to je zasigurno bila odluka zbog koje se nijesam pokajala. Cijelo iskustvo bilo je veoma značajno za moj lični razvoj, a kvalitet obrazovanja koji sam tamo dobila je neprocjenjiv. Definitivno je iskustvo zbog kojeg bih preporučila svima koji su u mogućnosti da pođu i izađu iz svoje zone komfora, jer je riječima nemoguće opisati sve što se doživi na tom “ličnom putovanju”. 

Mladi nerjetko od svojih roditelja, starijih i vršnjaka slušaju razne savjete. Najčešće čuju da su za uspjeh u životu rad, želja i upornost ključni. Šta biste im Vi savjetovali?

Moj savjet je da sašlušaju, ali ne i neophodno poslušaju ljude u svojoj okolini. Važno je da prate svoje srce i rade ka osjećaju sreće i ličnog zadovoljstva životom i sve ostalo će doći. 

Reprizu emisije “Nedjeljni razgovor” možete poslušati večeras od 19 sati i 30 minuta na talasima Radio Kotora.

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor