Društvo

Muljanin Ilko Marović smatra da je ribolov u Boki ugrožen, kako zbog sve manje ribe koja se u zalivu tradicionalno lovila, tako i zbog pada interesovanja za djelatnost od koje su, ne tako davno, živjele brojne porodice. Ribanje gubi trku i sa turizmom jer im se interesi prepliću na istom terenu (more, obala, ponte, plaže, priobalje...). 

„Ribanje na  Mulu i uopšte u Boki je na najnižim granama otkad se riba. Malo je ribara, a ribe još manje. Posljednje sardele (sirotinjska hrana ) su u Kotorskom zalivu uhvaćene prije 25 godina. Njihovim nestankom pojavile su se u velikim količinama renge, haringe, u narodu nazvane „sardele mate“. Mnogo ih se lovilo. Ribari Oravca i Mula su često lovili i preko 1000 kg ove ribe. Međutim, to je trajalo nekoliko godina pa su i one nestale. Taman smo crnogorsko tržište navikli na njih, a one nestadoše“, kaže Marović za Radio Kotor.

Nema, nastavlja dalje, ni jata tuna i palamida koje su redovno završavale u mrežama Muljana, Oravčana, Dobroćana...

„Nekada se i njih puno lovilo a sada, samo ponekad zaluta u zaliv možda stotinjak palamida koji budu uhvaćene mrežicama.  To se odnosi i na škombre. Cipole, koje smo nekada hvatali svakog ljeta bar pet - šest puta  i po preko hiljadu kg, jednostavno nema više. Sada ih se u toku godine u čitavoj Boki i sa svim sredstvima ukupno ne ulovi ni hiljadu kg. Ostale su samo gavice i sarduni. I one su se nekad lovile u određeno vrijema, a sada ih u manjim količinama ima preko cijele godine. Na udicu se uhvati poneka orada ili brancin, uglavnom manje pecature. Uglavnom je to manja riba pobjegla iz gajilišta“, kaže Marović.

Ističe da je i ribara sve manje.

„Ni ribara nema više. Nekada je samo na Mulu bilo sedam osam ribarskih družina, u Oravcu tri, na Prčanju dvije. U svakom mjestu po nekolicina sportskih ribolovaca individualno baca mrežice, parangale, vrše ili se bavi udičarenjem. Kada smo kod sportskih ribolovaca pohvalio bih Sportsko ribolovno društvo (SRD) „Ama“ iz Kostanjice. SRD „Zubatac“ se nažalost ugasilo poslije skoro šesdeset godina“, kaže marović.

Osvrnuo se i na klasifikaciju ribolovnih alata.

„Razvojem ribolova, kojim se čovjek bavi od najstarijih vremena, razvili su se i raznovrsni ribolovni alati čija se raznolikost podjednako očituje u pogledu konstrukcije i načina njihove upotrebe. Mnogi od alata, nastali u dalekoj prošlosti, još se i danas upotrebljavaju, iako su jako primitivni. Paralelno sa razvojem alata i tehnike ribolova, nastajali su različiti nazivi i pojmovi koji su vezani za alate i načine njihove upotrebe. Tako se danas, vjerovatno kao ni u jednoj drugoj djelatnosti, susreće raznorodna terminologija u ribolovu. Lokalnog je karaktera i u dijalektu što ponead otežava sporazumijevanje. Iako se riba lovi raznim alatima uglavnom ih djelimo na: alate za privredni ribolov i alate za sportski ribolov. Ovi prvi dijele se na : povlačne mreže (koče), mreže potegače, plivarice, stajačice i vrše. Alati za sportski ribolov su udičarski alati (najlon i štap, pendule, parangal i dr.), puška za podvodni ribolov, osti...“, kazao je Marović.

U naselju muo je od 1898. do 1918. godine radila fabrika za preradu ribe, koje je nestala u požaru. Marović je govorio i o problemu u kojem se nalaze ribarske poste.

„Kao najstariji ribari u Boki Kotorskoj, Muljani su najvjernije sačuvali stare nazive ribarskih posta. Ribarska posta je dio mora i obale gdje ribari spuštaju i izvlače mrežu. Područje njihovog ribarenja uglavnom se svodilo na Kotorski i Risanski zaliv, samo ponekad se dešavalo da su lovili ribu izvan tjesnaca Verige.

Ribarske poste birale su se tamo gdje je dno mora čisto, da se mreža ne bi razdrla i rasparala prilikom izvlačenja, a istovremeno se vodilo računa da se na tim mjestima riba najviše okuplja.

Lov prave ribe (sardele, inćuni, gavice itd.), obavljao se za vrijeme mraka na određenim postama. Mrak je serija noći bez mjeseca. Ribarske družine, koje čine patrun i nekoliko ribara, koristile su ove poste po redu koji je žrijebom (brušketom) određivala nadležna lučka kapetanija.

Svaki patrun dobio bi od Lučke kapetanije u Kotoru raspored posta (onih koje su bile predviđene žrijebom) za svaki mrak.

Za lov tunova i sarduna (inćuna) svjećaricama na važnim postama za ovu vrstu ribe (Braov kamen na Ljutoj, Kantun u Orahovcu, Bajova kula i Dražin vrt i Bujoviće u Stolivu) muljanski ribari su red korišćenja posta određivali međusobnim žrijebom. Lučka kapetanija se u ovome nije mješala, ali je strogo vodila računa da se prilikom ovog lova ne ulovi sardela. Ako bi se desilo da se prvim izvlačenjem ulovila sardela, daljni ribolov se morao obustaviti.

Primjerak tog rasporeda kaže da 16 ribarskih družina konkuriše na isto toliko posta, da bi poslije šesnaestog dana krenulo ispočetka i tako se nastavljalo slijedečeg škura.

Da se ovaj propis rigorozno sprovodio, Lučka kapetanija je imala posebnog službenika tzv.ribarskog stražara koji je imao zadatak da na područja cijelog Bokokotorskog zaliva vrši nadzor.

Da bi se sardela zaštitila od uništenja, vlasti su bile prisiljene da donesu specijalne propise kojima se zabrinjavao lov sardele za vrijeme mrijesti i to od 01.oktobra do 01.aprila. O tome se strogo vodilo računa za vrijeme austrijske upravo Bokom, kao i između dva svjetska rata.

Gospoda Tonko Tomić i Vlado Uljarević su prije tridesetak godina, za Zbornik Pomorskog muzeja Kotor napravili spisak od oko 200 posta u Kotorskom i Risanskom zalivu, od Turskog rta na strani kostanjice, pa do rta Gospe od snijega na strani Stoliva.

Prije pet šest godina profesor doktor Aleksandar Joksimović napravio je novi popis posta, sada područja cijele Boke. Označio je samo 106 posta od Prevlake do Rosa na Luštici.

Ova drastična razlika je, što bi rekli plačanje danka civilizacije.

Zadnjih 20 – 30 godina, sve što ne valja i što nam je nepotrebno bacamo u more, nebitno jeli to školjka od auta, špaher ili frižider. Zato su nam sada mnoge poste nepristupačne.

Mnogi vlasnici ponti ne daju da se poteže mreža kod njih iako na to nemaju pravo. Slobodno ribari mogu obavljati posao u toku noći pod uslovom da poslije ribanja ostane sve čisto, samo u toku ljeta preko dana ne bi trebali da uznemiravaju kupače, goste i domaće.

Jeste li znali da su stare ribarske mreže jedna od glavnih vrsta otpada koja utiče na morski okoliš?! Razni ribolovni alati poput vrša, konopa, mreža i parangala, slučajno izgubljenih ili namjerno ostavljenih od strane ribara i te kako su opasni za morske organizme.

U ovakve se alate zapleću i stradaju brojni morski organizmi. Među tim alatima  posebno su opasne mreže zbog dugovječnosti sintetičkog materijala od kojeg su napravljene. Često su vrlo slabo vidljive na danjem svjetlu, mogu ostati zapletene na podvodnom grebenu ili slobodno plutati u moru nošeni morskim strujama.

U njih se mogu zapletati ribe, dupini, morske kornjače, morski psi i druge morske životinje, a takođe predstavljaju opasnost i za ronioce. Jednom zapleteni u njih, morskim organizmima je ograničeno kretanje, te su podložni gladovanju i ozljedama kao i gušenju onih koji trebaju izići na površinu radi disanja – upozorava dr. sc. Pero Tutman sa splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo koji sudjeluje u zanimljivom i korisnom projektu Ghost net fishing“, nastavlja Marović.

Vrlo je teško opaziti da li na nekoj posti ima ribe i u kojoj količini.

„Ovo opažanje je karakteristika dnevnog ribanja. Ukoliko se radi o manjoj količini, ribari odustaju od bacanja mreže. Muljanski ribari opažaju kretanje ribe na pet načina:

Kačanje (riba se pračaka na površini mora i lako se zapaža), buliganje (riba dotiče vrlo malo glavom površinu mora. Radi se najviše o palamidama i cipolima, jedino ih iskusan ribar može primjetiti), kurtižanje (riba se kreće blizu površine mora. Na površini pravi jedva vidljive valove, koje samo najiskusniji ribar primjećuje), bijeljenje (okretanje ribe na bok, tako da joj se zabjeli trbušna strana), ardurižanje (fosforisanje mora izazvano kretanjem ribe noću bez mjeseca). Ovo ardurižanje ribarima koristi da odrede poziciju ribe prije nego što bace mreže. Ranije za pračenje i osmatranje ribe, prije svega tune, pravljene su osmatračnice, visine od 6 do 8 m.  Te osmatračnice bile su slične onima koje su se još zadržale u Bakarskom zalivu, na Kvarneru. Često su se i sa kamenih gomila, kojih ima poviše svakog mjesta, pratila jata ribe), kazao je Marović.

(Foto galerija - drvenebarke.com)